Doajen među banjalučkim filmskim amaterima LjubinkoBato Smoljanović napravio je oko 15 dokumentarnih, putopisnih i eksperimentalnih filmova, a snimao je sve donedavno, dok mu vid nije popustio.
Ovaj sedamdesetosmogodišnjak rođen u Glini, po struci je specijalista medicinske biohemije, danas u penziji, ističe da je njegova najveća ljubav ipak bila kamera.
Fascinaciju svijetom, prirodom koja nas okružuje najprije je, davne 1959, bilježio fotoaparatom da bi dvije godine poslije nabavio svoju prvu amatersku filmsku kameru.
`U Banjaluku je tada došla svega jedna kamera, to je bila ona tzv. dupla osmica, a korišten je film dva puta osam milimetara`, kaže Smoljanović.
Kako je odranije imao želju da se bavi kinoamaterstvom, počeo je da snima `onako, neuk`. Nije imao nikakva predznanja, tako da je tada uglavnom snimao događaje u porodici. U to vrijeme postojao je problem s razvijanjem filmova, pa je Smoljanović nabavio literaturu iz Njemačke i Italije i počeo sam da razvija kino-filmove.
Kad je 1971. godine kupio `Boleksovu` kameru `superosmica` krenuo je na snimanje tematskih filmova. Prvi film koji je snimio bio je `Lazar sa Zmijanja`.
`To je priča o jednom gorštaku, savremeno izdanje Kočićevog Davida Štrpca. Godine 1972. sam snimio prvi dio filma. Priča o Lazarevim doživljajima iz Prvog svjetskog rata kada je još kao dječak mobilisan u austrougarsku vojsku, dok u drugom dijelu filma Lazar pripovijeda o svom ratnom zarobljeništvu u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata`, kaže Smoljanović.
Godine 1975. realizovao je i film o posljednjim danima uskotračne pruge na relaciji Jajce - Lašva pod nazivom `Priča o ružama i ognju`. Bio je to svojevrstan nekrolog malom `ćiri`, popularnom vozu koji je nestao zajedno sa uskotračnim prugama. Motiv za ovaj film seže u vrijeme Drugog svjetskog rata kada je Smoljanović s majkom i bratom izbjegao u Gornji Milanovac.
`Za nas je bila prava atrakcija kada dolazi voz... Svaki dan smo išli na stanicu da vidimo ko je došao, a ko odlazi. I od tad je ostala ta moja ljubav prema malom 'ćiri'`, kaže Smoljanović.
Sve filmove Bato je radio potpuno sam - snimao, montirao, ozvučio, pisao tekstove, čitao komentare...
`Bio sam veliki entuzijasta i to meni nije predstavljalo napor. Znao sam često osvanuti preslušavajući brojne kasete, pokušavajući naći odgovarajuću prateću muziku za film`, govori Smoljanović.
Godine 1976. odlazi u Bardaču kod Srpca i snima svoje najambicioznije ostvarenje `Tihe vode`, film o životu barskih ptica Bardače. Film je snimio u periodu tri godišnja doba - u proljeće kad ptice selice dolaze, kada prave gnijezda i nose jaja, u ljeto kada su se izlegli mladi, kad je ptičji svijet postao raznovrsniji i u jesen kad ptice selice odlaze, a ostaju samo one koje prezimljuju u Bardači. Kad danas upoređuje svoj film i nedavno snimljeni dokumentarac `Ptice Bardače`, banjalučkog režisera Gorana Dujakovića, ističe da je Dujakovićev pravi naučno-dokumentarni film, koji obuhvata sve vrste ptica iz Bardače, dok svoj opisuje više kao lirsko-dokumentarni.
Da samo dokumentarni žanr nije mogao u potpunosti zadovoljiti njegovu inventivnost Smoljanović je pokazao snimivši eksperimentalne filmove `Sunce` (1974) i `Kuda žuriš, čovječe` (1977).
`Kroz film 'Kuda žuriš, čovječe' htio sam da karikiram ljudsku prirodu, koja je suviše zaokupljena svakodnevnom žurbom, a ne vidi ljepotu prirode oko nas`, kaže Smoljanović.
Jedini profesionalni angažman imao je 1984. godine kada za potrebe TV Sarajevo pozajmljenom šesnaestmilimetarskom kamerom snima film o manastiru Gomionica, koji je kasnije prikazan na televiziji.
Ovaj filmski amater, koji za sebe kaže da mu `u venama, umjesto krvi, teče 'superosmica'` nagrađen je mnogobrojnim priznanjima na festivalima amaterskog filma u bivšoj SFRJ. Ni danas, kaže, ne gubi entuzijazam i ponosan je na ono što je ostvario.