KIJEV, BANJALUKA - Jedan od ključnih razloga što ruska vojna operacija u Ukrajini nije završena u roku od desetak dana, koliko su ruski generali planirali, jeste obuka koju je ukrajinska vojska prema NATO standardima prošla nakon aneksije Krima 2014. godine.
Zahvaljujući ovoj obuci, "specijalna vojna operacija" se u roku od samo mjesec dana pretvorila u rat u kojem Rusija nije uspjela da stavi Ukrajinu pod svoju kontrolu, a Ukrajina stekla ozbiljne šanse za pozitivan ishod rata.
Jedna od agencija o kojoj se malo govorilo u tom periodu, a koja je odigrala važnu ulogu je Organizacija za vojnu pomoć i obuku (SATMO), koja djeluje u okviru Oružanih snaga SAD, a čiji je zadatak da pruži vojnu obuku stranim partnerskim oružanim formacijama. Ova agencija je u Ukrajini djelovala od 2016. godine praktično do februara 2022. godine, odnosno od početka proširene ruske invazije.
O efikasnosti ovog treninga, kao i obuka koje su provele i druge NATO članice mogla se uvjeriti i grupa novinara koja je krajem prošlog mjeseca u organizaciji EU obišla neke od lokacija oko Kijeva u kojima su se odigrale ključne borbe.
SATMO se o svojim operacijama nije oglašavao u javnosti, a vojni stručnjaci s kojima smo razgovarali ističu da je plan bio da u slučaju ruske vojne invazije ukrajinski vojnici budu pripremljeni za gerilsko ratovanje jer tada niko nije mogao ni da zamisli da bi Ukrajina mogla izdržati udar višestruko jačih ruskih snaga. Naglasak obuke je bio na decentralizovanim jedinicama veličine voda ili najviše čete, koje bi korištenjem protivtenkovskog i ručnog protivavionskog naoružanja iz gerilskih zasjeda mogle da napadaju manje ruske vojne jedinice nakon što glavni ruski vojni pohod završi osvajanjem Ukrajine. Pokazalo se da je decentralizovani sistem djelovanja bio najbolja taktika koju su ukrajinske snage mogle primijeniti da odbrane Kijev.
NATO u svojoj doktrini ne prepoznaje princip teritorijalne odbrane, doktrine koja pripada uglavnom vojskama sovjetskog tipa, koja podrazumijeva da u slučaju prodora neprijateljskih snaga civili uzmu oružje i otežavaju napredovanje neprijatelja. Spoj NATO-ovskog decentralizovanog ratovanja i sovjetskog principa teritorijalne odbrane pokazao se u bici u mjestu Buča, sjeverozapadno od Kijeva, koje je grupa novinara posjetila i razgovarala sa svjedocima tamošnjih dešavanja.
Prije te bitke, desila se vjerovatno najvažnija bitka u cijelom ratu, bitka za vojnu bazu Gostomelj. Ruski plan je bio da manji odred specijalaca zauzme bazu i pripremi je za slijetanje dvadesetak transportnih aviona s ruskim ljudstvom i oklopnom tehnikom. Te jedinice bi se onda iz baze Gostomelj munjevitom akcijom kroz ukrajinski gradić Buča prebacile do kijevskog predgrađa Irpinj, gdje bi obezbijedile ključni most preko Dnjepra, dok sa sjevera, iz Bjelorusije, narednog dana, 25. februara, ne pristigne glavnina ruskih vojnih formacija. Iako se o tome zvanično ne govori, Ukrajinci ističu da su od NATO saveznika dobili kompletan plan ruske specijalne vojne operacije, uključujući i planirano zauzimanje Gostomelja, što im je dalo dragocjeno vrijeme da se adekvatno pripreme. S obzirom na to da se ogromna većina vojnih formacija Ukrajine nalazila na istoku u Donbasu, gdje se očekivao glavni ruski napad, zadatak je bio odložiti rusko zauzimanje baze Gostomelj. Ukrajinci su to uspjeli, tako da je glavnina ruskih snaga iz Bjelorusije u Buču ušla bez zaštite svojih bokova. Narednih mjesec dana trajao je pokušaj ruskih snaga da se preko Buče i Irpinja probiju do Kijeva, a da pritom njihovi tenkovi nisu imali nikakvu zaštitu.
U Gostomelju smo sreli Andrija, civila koji je bio svjedok ruske prisutnosti u tom gradu, nakon što su osvojili bazu. Kaže da su Rusi u početku pokušali uspostaviti prijateljski odnos s lokalnim stanovništvom kako bi ga pacifikovali, ali da su lokalni žitelji Ruse smatrali okupatorima i počeli da im pružaju otpor, nakon čega se i odnos Rusa prema civilima promijenio. To se posebno vidjelo u Buči, u kojoj su jedinice teritorijalne odbrane u ruskoj pozadini stalno napadale ruske formacije, što je motivisalo Ruse da počnu da ubijaju civile. Jedan od najvećih ruskih gubitaka desio se u Ulici Vokzalna u Buči, koja direktno vodi ka Kijevu, gdje je 28. februara uništena velika ruska tenkovska kolona, čije su fotografije obišle svijet. Nakon što je taj pokušaj propao, ruske snage su do Kijeva pokušale da dođu preko Ulice Jablunska, na zapadnom prilazu Buče. U toj ulici desili su se najveći ratni zločini, u kojima su ruske jedinice ubile desetine civila, ali i pripadnika teritorijalne odbrane, većinu nakon što su se predali. I fotografije tih zločina takođe su obišle svijet, među kojima je i fotografija civila ubijenog s vezanim rukama iza leđa.
U Ulici Jablunska smo sreli Oleksandra, mještanina u čijem stanu su ruske jedinice smjestile mitraljesko gnijezdo. Svjedočio je ubistvima nekoliko civila, a pokazao nam je i mjesta gdje su neki od njih stradali.
Ruske snage su se Ulicom Jablunska pokušale probiti do Irpinja, ali ukrajinske snage su uništile most preko rijeke Irpinj, što je zapečatilo šanse ruske vojske da se ovim smjerom probije prema Kijevu. U aprilu, nakon povlačenja Rusa, otkrivene su masovne grobnice u Buči, gdje je život izgubilo oko 450 mještana.
Nakon što je propao inicijalni pokušaj zauzimanja Kijeva i svrgavanja ukrajinske Vlade, ukrajinske snage su se konsolidovale, izvršile dodatnu mobilizaciju i počele dobijati tešku tehniku sa Zapada, uključujući bacače raketa HIMARS, njemačke protivvazdušne sisteme IRIS-T, tenkove, transportere i drugu opremu.
Počela je druga faza rata, u kojoj su ukrajinske snage trebale da primijene NATO taktiku kopnenog ratovanja. Međutim, s obzirom na to da NATO strategija podrazumijeva vazdušnu nadmoć koju Ukrajina nikad nije uspjela uspostaviti, primijenjena je "hibridna" strategija NATO doktrine. Ova doktrina nije dala željeni rezultat, posebno što su se ruske formacije na jugu Ukrajine duboko ukopale i položile nekoliko stotina hiljada mina koje onemogućavaju kretanje oklopnih vozila.
Trenutno ukrajinski generali i stratezi iz NATO zemalja traže najbolju strategiju koja bi omogućila Ukrajini da pronađe način da provede uspješnu ofanzivu.
(Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država).
