ZAGREB, BANJALUKA - Hrvatska i Albanija ove sedmice proslavljaju 15 godina od primanja u NATO alijansu, a članstvo Hrvatske u ovoj organizaciji ima velike reperkusije i na BiH.
Hrvatsko članstvo u NATO-u značajno je i za cijeli region zapadnog Balkana, jer je učinilo praktično nemogućim novi rat između Srbije i Hrvatske, što značajno doprinosi stabilizaciji regiona.
Osim toga, članstvo u Alijansi stavilo je tačku na nastojanja nekih krugova u Hrvatskoj da se BiH teritorijalno reorganizuje, o čemu govori podatak Kongresnog istraživačkog centra u Vašingtonu, koji je glavni resurs za donosioce političkih odluka u Kongresu, ali i u agencijama i institucijama Vlade SAD.
Naime, podrška SAD pristupanju Hrvatske u NATO, sudeći prema dokumentu iz aprila 2009. godine, obrazložena je kooperativnošću Vlade Hrvatske u odnosu na BiH.
"Hrvatska igra uglavnom pozitivnu ulogu u BiH, jer ohrabruje tamošnje etničke Hrvate da svoja prava ostvaruju unutar bh. političkog sistema umjesto da traže intervenciju Hrvatske", navedeno je u ovom dokumentu.
Situacija se donekle zakomplikovala nakon što je Željko Komšić izabran kao hrvatski član Predsjedništva BiH, jer Hrvatska, kao i najvažniji hrvatski politički predstavnici u BiH, smatraju da je zloupotrijebljen dejtonski sistem. SAD, kao tvorac Dejtonskog sporazuma, ovaj problem pokušavaju riješiti kroz izmjene Izbornog zakona kojim bi bio napravljen balans između različitih interesa u BiH, a situacija je djelimično zakomplikovana, jer unutar EU, čiji je Hrvatska član, a u kojoj se odluke o spoljnoj politici i bezbjednosti donose jednoglasno, nema jedinstvene pozicije u vezi s ovim pitanjem. EU i dalje smatra da su BiH i zapadni Balkan prvenstveno pitanje evropske obaveze, pa samim time žele da oni budu glavni faktor u rješavanju krize u BiH.
U svakom slučaju, podrška SAD pristupanju NATO-u zemalja u regionu je do 2016. godine bila uslovljena rješavanjem regionalnih nestabilnosti. Nakon američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, američki organi su tvrdili da se Rusija umiješala u njihovu izbornu kampanju, što je dovelo do promjene i američkih spoljnopolitičkih prioriteta i do snažnijeg insistiranja da se sve zemlje zapadnog Balkana približe zapadnim vojnopolitičkim integracijama i što je god više moguće udalje od Rusije.
Iako je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, još nakon završetka rata i integracije Podunavlja u politički sistem Hrvatske iskazao želju da ta zemlja uđe u NATO, SAD su bile oprezne, pa je naredni korak napravljen tek nakon njegove smrti, sredinom 2000. godine, kada se nova vlast distancirala od Tuđmanovog nasljeđa i kao nagradu dobila članstvo u Partnerstvu za mir. Od tada do članstva u manjoj ili većoj mjeri Hrvatska je ispunjavala sve svoje međunarodne obaveze, uključujući i saradnju s Haškim tribunalnom.
Pozitivni zamah tog perioda u Hrvatskoj odrazio se i na BiH, koja je tada započela reformu odbrane, koja je završena 2005. godine usvajanjem najvažnijeg zakona nakon Dejtonskog sporazuma do danas – Zakona o odbrani BiH.
Prema podacima koje smo dobili iz Parlamenta BiH, u prvom čitanju ovaj zakon je bio usvojen jednoglasno u Predstavničkom domu, a u drugom čitanju bio je samo jedan poslanik protiv, što znači da su za njega glasale i sve stranke iz Republike Srpske. Zakon je prošao i u Domu naroda BiH, gdje je samo jedan delegat bio protiv, a u parlamentu BiH nismo uspjeli dobiti podatak ko je glasao protiv. Međutim, bitno je da se u tom zakonu spominje članstvo u NATO-u kao spoljnopolitički cilj BiH, o čemu smo više puta pisali. Uprkos unutrašnjem konsenzusu za pristupanje u NATO, nije bilo pune saglasnosti unutar NATO-a.
Evropski NATO saveznici bili su oprezni kad su u pitanju evroatlantske integracije BiH, pa je 2010. godine postignuto kompromisno rješenje po kojem bi BiH trebalo da riješi pitanje vojne i državne imovine kao uslov za aktiviranje Akcionog plana za članstvo. Ovo pitanje samo po sebi je nebitno, jer ni Slovenija ni Hrvatska nisu u potpunosti registrovale vojnu imovinu prije pristupanja Alijansi, ali je bilo kompromisno rješenje koje je trebalo da ostavi vremena NATO saveznicima da se dogovore.
U međuvremenu je ruska aneksija Krima, ali posebno proširena invazija iz februara 2022. godine iz temelja promijenila odnos NATO-a prema regionu, što će dovesti i do redefinisanja spoljnopolitičkih i bezbjednosnih prioriteta.
Objavljivanje ovog teksta dijelom je finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.