Tokom boravka u BiH posjetio sam nekoliko osnovnih i srednjih škola i mnoge od njih ne ispunjavaju ni nužni minimum da bi bile škole, upozorava Vernor Munjoz, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih nacija o pravu na obrazovanje.
`BiH nije dala sve od sebe kako bi njeni građani ostvarili pravo na obrazovanje. Siromaštvo u ovoj zemlji, ali i diskriminacija djece po nacionalnoj ili drugoj pripadnosti, osnovni su razlozi zbog kojih pravo na obrazovanje u BiH nije ispoštovano`, smatra Munjoz.
NN: Možete li nam pojasniti šta znači da `neko ima pravo na obrazovanje` i ko sve može uživati ovo pravo?
MUNJOZ: Pravo na obrazovanje sastavljeno je od četiri elementa, a na osnovu kojih su definirane obaveze društva, odnosno države. Prvi element obavezuje društvo da svim ljudima, bez obzira na njihovu starosnu dob i sposobnosti, omogući obrazovanje. U drugom elementu društvo je obavezno da ljudima omogući ne samo obrazovanje, nego i pristup kompletnom edukativnom procesu. Na primjer, društvo mora izgraditi školu u kojoj će nastavu pohađati slijepe osobe i mora je prilagoditi ovoj populaciji. Treći element odnosi se na sam sadržaj obrazovanja. To znači da bi obrazovanje trebalo da se bazira na učenju različitih kultura, običaja i navika. Posljednja obaveza države jeste da stvori jedinstven kurikulum i izgradi infrastrukturu predviđenu za obrazovanje, u skladu sa stvarnim potrebama društva.
NN: U kojoj mjeri je provedeno pravo na obrazovanje u BiH?
MUNJOZ: Ova četiri elementa obavezna su za BiH i njeno društvo i mora ih ispuniti. Međutim, BiH nije dala sve od sebe kako bi ovi elementi bili ispunjeni. Samo za 35 odsto romske djece u BiH pružena je šansa za obrazovanje. Ovo je dovoljan pokazatelj u kojoj mjeri je ispoštovano pravo na obrazovanje u vašoj zemlji. Tokom boravka u BiH posjetio sam nekoliko osnovnih i srednjih škola i mnoge od njih ne ispunjavaju ni nužni minimum da bi bile škole.
NN: Prema podacima pojedinih nevladinih organizacija, u BiH je više od 760.000 nepismenih stanovnika, što znači da je njihovo pravo na obrazovanje bilo ili je i dalje ugroženo. Kako BiH može riješiti ovaj problem i zaustaviti ekspanziju nepismenih?
MUNJOZ: Moram vas upozoriti da BiH ima veliki problem sa samim pokazateljima, odnosno nema tačne podatke, ne samo u ovoj nego i u ostalim oblastima, čak ne znamo ni koliko djece danas živi u BiH, tako da ovaj podatak od 760.000 nepismenih, budući da nema indikatora na višim nivoima vlasti, ne mora biti tačan.
NN: Kolika su odstupanja BiH kada je riječ o pravu na obrazovanje, u odnosu na evropske zemlje?
MUNJOZ: Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, prednosti i nedostatke. Tokom svoje misije boravio sam i u razvijenim zapadnoevropskim zemljama. I one u velikoj mjeri krše pravo na obrazovanje. Ne bih mogao precizirati kakve su razlike, da li je BiH u gorem položaju i kakva su odstupanja.
NN: Po domaćim i međunarodnim zakonima osnovno obrazovanje je obavezno i besplatno, a u BiH to nije praksa. Roditelji moraju kupiti knjige, pribor i slično. Da li BiH, zbog kršenja međunarodnih konvencija, može biti sankcionisana?
MUNJOZ: Princip besplatnog obrazovanja suočen je s raznovrsnim prijetnjama. Uočio sam da mnoge porodice, koje su u teškoj materijalnoj situaciji, moraju kupovati udžbenike i pribor za svoju djecu. Uočio sam još goru situaciju kod ljudi sa `prekomjernim godinama`. Primorani su da izdvajaju enormne sume novca kao uslov za polaganje ispita. BiH, odnosno državna vlada, nije odgovorna za ovakvu situaciju. Definitivno najveću odgovornost snose kantonalne i entitetske vlasti. Budući da je BiH potpisnica međunarodnih konvencija, trebalo bi da postoje unutrašnje strukture koje bi tražile sankcionisanje države zbog neispunjavanja određenih uslova. Unutar UN-a postoji ekonomsko-socijalno i kulturno vijeće koje ima mogućnost da pošalje upozorenje BiH za neispunjavanje uslova. Hoće li se to desiti nije mi poznato.
Djevojčice diskriminisane
NN: Iako nemamo valjanih podataka, imajući u vidu stanje na terenu postotak nepismenih djevojčica je veći od postotka dječaka?
MUNJOZ: Upoznati smo sa diskriminacijom koja se odražava na djevojčice. Primili smo dosta informacija, imali dosta susreta i razgovora na osnovu kojih smo uočili da u siromašnim porodicama uglavnom mušku djecu obrazuju, a žensku ne. Diskriminacija djevojčica egzistira zbog dva razloga. Prvi je materijalna situacija jer školovanje nije besplatno, pa roditelji obrazuju sina, a ne kćerku, a drugi razlog je društveni stereotip da djevojčice ne moraju imati to pravo.