Nekoliko decenija unazad naselje Bijele gomile u sadašnjoj industrijskoj zoni Volujac, nadomak Trebinja, bilo je poznato kao romsko. Trebinjci su uobičavali ovo naselje nazivati Veseli kraj, jer se sa uzvišice pored magistralnog pravca Trebinje Dubrovnik, gdje se nalazi ovo mjesto, uvijek mogla čuti pjesma i muzika.
Neki od prijeratnih romskih stanovnika Bijelih gomila bili su zaposleni u trebinjskim firmama, pravili su kotlove, popravljali kišobrane i bili u pravom smislu te riječi domaćini, gradeći na ovom uzvišenju, iako je zemljište zvanično pripadalo opštini Trebinje, prave kuće.
SVAKODNEVICA U KONTEJNERU
Jedan od prijeratnih romskih stanovnika koji je na Bijelim gomilama imao kuću u pravom smislu te riječi, zidanu kamenim blokovima, bio je Rifet Adžović. Danas i on, kao i još tri romske porodice koje žive u ovom naselju, inače potomci njegovog pokojnog brata Mića, žive u kontejnerima koje su dobili od UNHCR-a još prije šest godina, ali, kako svi tvrde, željeli bi da žive u čvrstim objektima, tim prije što je u ovom kraju uvijek bilo jake bure, pa se boje da jednog dana ne ostanu bez krova nad glavom.
Opština Trebinje je svim ovim porodicama nedavno dodijelila zemljišta površine od 300 do 370 kvadrata, ali, s obzirom da niko od njih nije u stanju obezbijediti sebi ni osnovne namirnice za život, ne mogu, kažu, graditi ni nove kuće.
Rifet i njegova supruga žive u kontejneru sa šestoro djece i snahom, obezbjeđujući materijalna sredstva samo za osnovne životne namirnice sakupljanjem sekundarnih sirovina.
`Nas, hvala Bogu, ima dosta i mi smo poravnali teren za novu kuću, ali nemamo para da kupimo materijal za kuću. Ona kuća što smo prije rata imali od elemenata u ratu je nestala, a sad nemamo para za drugu`, kaže Rifet.
Malo se novca, kažu, zaradi hodajući po smetljištima na kojima su odgojeni svi mali Hadžovići, a nerijetko se dešavalo da sa smetljišta jedu jer Rifet je već četvrtu godinu duševni bolesnik, a samo za lijekove mu je potrebno oko stotinu maraka.
`Malo ljudi sada pravi i krpi lonce, a kišobrane ne popravlja niko. Nekad sam bio srećan kad nađem stari kišobran, pa sa njega mogu uzeti dijelove da popravim drugi. Sad ima ovih kineskih, polomljenih i bačenih pored puta kol'ko hoćeš. Niko ih ne popravlja, ne isplati se`, nastavlja priču Rifet.
Žao mu je, kaže, što njegova djeca nekada moraju da prose, ali drugog izbora nemaju. Želio bi, dodaje, i da završe školu.
MAJKA IZGRADILA KUĆU OD DRVETA
`Moj sin će morati u školu jer sa završenom školom će postati neko, a kad završi školu i nađe posao onda će majci kuću napraviti`, govori Sanela Hadžović, koja na Bijelim gomilama kao samohrana majka živi teško, ali, dodaje, srećno uz svog sina Petra kome će, tvrdi ova nasmijana djevojka, sudski izganjati očevu pomoć, koji ga ne priznaje.
Sanela je u Trebinju poznata kao vrlo vrijedna djevojka. Ona i mali Petar jedini su stanovnici Bijelih gomila koji ne žive čak ni u kontejneru. Sama je sebi i sinu sagradila kućicu od drveta, u želji da se odvoji od brata i majke sa kojima je živjela do Petrovog rođenja.
Iako vrlo skromne spoljašnjosti koja joj daje više izgled šupe nego kuće u kojoj se odgaja dvoipogodišnje dijete, unutrašnjost Sanelinog i Petrovog doma veoma se razlikuje od spoljašnjosti i, ma koliko to zvučalo nevjerovatno zbog blatnjavog prilaza, veoma je čisto.
`Da je meni blokova i cementa, pijeska bi bilo okolo, ja bih mogla pravu, čvrstu kućicu napraviti. Nezgodno mi je sa djetetom bez vode i kupatila, ali i za to bih se snašla, samo da imam bolji krov nad glavom`, dodaje ona.
Sanela se, kako kaže, ne libi nikakvog posla, čistila bi i spremala po kućama, samo da malog može povesti sa sobom jer ga nema gdje ostaviti.
To je, vjerovatno, razlog što se ovaj mališan često može vidjeti na trebinjskoj gradskoj deponiji `Obodina` jer i tamo ga vodi majka koja samo tako može zaraditi koru hljeba, na šta je prinuđena, jer nema nikakvih primanja osim jednokratne pomoći koju prima s vremena na vrijeme od Centra za socijalni rad ili opštine Trebinje.
Dok je primala materinski dodatak, odnosno u toku prve godine Petrovog života, bilo je mnogo lakše jer se svakog mjeseca mogla osloniti na nadoknadu od 150 maraka.
`Kad mali poraste biće lakše, poslaću ga u školu, pa će od njega biti pravi čovjek`, uporno je ponavljala ovu rečenicu kao mantru, koja se mora više puta izgovarati da bi se u nju čvrsto vjerovalo.
Njena braća takođe žive od sakupljanja sekundarnih sirovina i srećni su ako mjesečno zarade po stotinu maraka.
UPRKOS BIJEDI ŽIVOT TEČE
Jedan od njih, Blek, koji neoženjen živi sa majkom, kaže da toliko novca on i majka zajedno ne mogu zaraditi, a majci kao srčanom bolesniku treba mjesečno 40 maraka samo za lijekove.
Na Bijelim gomilama, međutim, i pored bijede u kakvu čovjek ne može vjerovati dok se u nju svojim okom ne uvjeri, teče život pun veselja, a ovdašnji Romi, Hadžovići, svi potomci čuvene trebinjske ciganke, pokojne babe Plane, čijeg se rada i poštenja sjećaju svi Trebinjci, i danas je ispunjen cikom vesele dječice.
No, iako to na prvi pogled ne izgleda tako, u ovim zimskim danima, iako je bila blaga zima, krovovi nad glavom su im najveći problemi jer, kako ističu, koru hljeba će naročito djetetu dati svako.
Na nedavnom sastanku zamjenika načelnika opštine Trebinje Nade č