PRIJEDOR - Stanari zgrade stare čak 140 godina u Solunskoj ulici na broju devet svakodnevno strahuju za goli život i preživljavaju pravi horor.
`Zidovi ovog zdanja, a i krov, svakodnevno se urušavaju, otpadaju nam plafoni, a pri svakom manjem vjetru sa krova, koji prokišnjava, na ulicu se stropoštavaju gomile crijepa i lima, tako da je ova zgrada opasnost i za slučajne prolaznike`, kaže Milena Šoškan, koja tu živi već 30 godina.
Ona tvrdi da je prošlog ljeta malo falilo da malter, koji se u velikoj količini obrušio sa gornje fasade zgrade, ubije djevojčicu koja je držala majku za ruku. Dodaje da se i na nju zamalo obrušio plafon dok je otvarala vrata WC-a koji se nalazi u haustoru zgrade na samom ulazu.
`Samo čudo me spasilo. U jednom trenutku dok sam otvarala vrata sve je zatutnjalo i našla sam se u prašini koja me je zagušila. Zidovi su se počeli rušiti, a odbacilo me sa tih vrata kao neka eksplozija. To me je spasilo, jer da sam ušla u prostoriju koja se srušila bila bih mrtva`, kroz suze priča Milena Šoškan.
I ostalih petnaestak stanara, među kojima ima i staraca i djece, govore da svakodnevno strahuju za svoj život zbog mogućnosti da se ova zgrada dok spavaju ili pak borave u njoj potpuno sruši.
Najstarija stanarka ove ruševne zgrade, sedamdesetosmogodišnja Milka Radinović koja u ovoj zgradi, koju je izgradila Željeznica Kraljevine Jugoslavije, živi više od pola vijeka, kaže da bukvalno strahuje od svakog prolaska voza jer se prijedorska željeznička stanica nalazi preko puta ovog objekta.
`Kada vozovi prolaze ovdje se sve trese i čini se kao da se zgrada ljulja u temeljima. Život ovdje je katastrofalan. Stanari nemaju ni vode, ali najveći strah svakako predstavlja obrušavanje`, govori ova starica koja tvrdi da je nedavno sama o svom trošku pokušavala da obnovi stropove koji se ruše i u njenom stanu.
Stanari tvrde da i pored brojnih zahtjeva inspekciji, koja bi po njihovom mišljenju trebalo da izađe na lice mjesta, niko iz opštine dugo nije dolazio.
`Govore nam da to nije u njihovoj nadležnosti i da se obratimo nekom drugom. Pisali smo i Upravi 'Željeznice' u Doboju, a oni su nam otpisali da, pošto smo otkupili stanove, mi više nismo problem 'Željeznice'. Prepušteni smo tako sami sebi, a mi više ne znamo kako da ovdje sačuvamo goli život`, govori Dara Raković, koja kao i drugi stanari izlaz vidi u potpunoj adaptaciji stare zgrade, u koju gotovo pedeset godina niko nije ulagao.