PRIJEDOR - Osamdesetčetvorogodišnja Đuja Babić i njen tri godine mlađi nevjenčani suprug Ćerim Muratović žive u svekolikoj oskudici, u straćari sklepanoj od dasaka, pokrivenoj najlonom i limom u selu Kozaruša kod Prijedora.
Đuja Babić, koja je na koncu proteklog rata izbjegla iz Sanskog Mosta, Ćerima je upoznala u Kozaruši kada se s ostalim izbjeglicama smjestila u kolektivni centar u napuštenoj školi u tom selu.
Priča da je bila usamljena jer joj je suprug umro, a djeca s porodicama otišla u bijeli svijet trbuhom za kruhom. Tada je upoznala Ćerima Muratovića, mještanina Kozaruše.
"Bijeda nas spojila. Ćerimu je u ratu porušena kuća, a on kao vrijedan čovjek sklepao kućicu od dasaka odmah preko puta kolektivnog centra. Mislila sam teško je biti sam, pa sam ga primila na hranu kod sebe u centar, koja nam je tada dijeljena besplatno. Polovili smo obroke, a onda mi je predložio da se preselim kod njega u njegovu 'vilu'", priča Đuja Babić, koja kaže da među njima nema nesuglasica i svađe.
"Ne znamo mi za bolje. Nekad smo i Đuja i ja svako sa svojom porodicom živjeli lijepo, a danas jedva krpimo kraj s krajem. Nekako preživljavamo zahvaljujući sakupljanju sekundarnih sirovina po prijedorskim deponijama", govori Ćerim.
Ovi ljudi žive od danas do sutra u "kući" na kojoj umjesto prozorskih stakala visi pocijepani najlon. U jednoj od dvije prostorije bez poda su dva dušeka, na kojima spavaju i koje su već odavno štakori načeli. U drugoj sobi, punoj otpada, smješten je poluizgoreni šporet "fijaker", koga Đuja ne gasi ni ljeti uporno pokušavajući da na njemu nešto skuva, ako ima.
"Najčešće nemamo ništa. Ni pošten ručak ne mogu da nam skuvam. Znam da imam prava na penziju od pokojnog supruga, ali da je dobijem treba mi brdo papira i para koje nemam. Ni moja djeca ne pitaju za mene i ne znaju gdje sam, ni s kim sam i da li sam živa", govori Đuja.
Kažu da su u kategoriji i izbjeglica i povratnika, ali da im niko do sada nije dao nikavu donaciju da dobiju siguran krov nad glavom.
"Silne donacije su dijeljene u Prijedoru, a mene i moju Đuju ništa nije zapalo. Kome god smo se obratili za nas nije bilo pomoći", govori Ćerim Muratović.
"Ovako stari i iznemogli potucamo se po otpadima. U istoj smo odjeći i ljeti i zimi. Stare zimske jakne nosimo i po suncu, jer se bojimo da nas zmije ne ugrizu, kada sakupljamo staro željezo ili spavamo u našoj uđerici koja je puna štakora. Iako smo svakodnevno izloženi zarazi, pravo je čudo da nas nikakva veća boljka nije zahvatila", govore vremešni beskućnici.
Noću, tvrde, svako od njih na smjenu stražari pred uđericom, kako im lopovi ne bi ukrali tricikl, koji im je, nakon što im je konj kojim su obilazili deponije uginuo, jedino prevozno sredstvo do udaljenijih smetljišta.