Četvrti maj, negdje oko tri sata poslije podne sredinom osamdesetih godina. Mi djeca na školskom igralištu trčimo za loptom. Odjednom: zvuk sirene. Jednoličan i dosadan, dugo traje. Sada kada se sjetim zvuka sirene, prva pomisao je na prekinuto spavanje upozorenjem da prijeti opasnost iz vazduha. Ostaci bliže prošlosti. Sjetim se spavanja u odjeci i nekog do tada nepoznatog osjećaja u stomaku poslije poželjene "lake noći". Mi, nepopravljivi optimisti, ne bismo trebali pričati o tim sjećanjima. Zaista?
Tada, tih osamdesetih godina, sirena iz vazduha nije upozoravala na opasnost. Bar mi, koji smo trčali za loptom, nismo znali da i ova sirena upozorava na blisku budućnost. A neki, dosta starijih od nas, bili su u prednosti. Prepuštajući nam da se igramo i ne odgonetnuvši nam šta nam donosi narednih deset godina, nijemo su nas gledali ukamenjene na sredistu školskog igrališta kako čekamo da se završi jednolični ton. Vidim ih kako nas ponosno gledaju. Valjda smo trebali postati budući nosioci tadašnjeg društvenog uređenja. Nismo to nikada postali. Kažu mudri ljudi da bi se nešto ostvarilo treba istinski željeti. Mi se nismo pridržavali tog pravila, nismo istinski željeli.
Nas, smiješno male, učili su da treba da stojimo nekoliko minuta bez trzaja na licu kao ohlađeni vosak. Napamet učimo koliko je žrtava bilo u ratu kada nam razlika izmađu sedamsto hiljada i sedam miliona nije ništa značila, osim jedne zaboravljene nule u nizu? (Tu sam nulu često zaboravljala).
Neprestano sam čitala djedove abonirane političke magazine, koji uzgred i danas postoje, ali djedova interesovanja su u izvjesnoj mjeri svedena na informativni dio bez prijašnjeg euforičnog oduševljenja. Isti politički magazin danas pripada drugoj državi. Tada beskrajno daleka imena Ranković ili Špiljak pripadala su za mene samo svijetu vrhovnog pozorišta u kojem djed nalazi neizmjerno interesovanje. Predstavljali su nedodirljivi svijet dovoljno odrašlih da budu zastrašujući i daleki. Sva ta imena su značila samo: one koji su pored Njega. Danas, ta imena imaju jedno potpuno drugo značenje. I On danas ima jedno potpuno drugo značenje. Koje?
Ironija naših života u tadašnjem vremenu piše i danas. Knjiga `Moj privatni Tito` je knjiga nastala kao zbirka utisaka iz prošlosti o Titu. Različita doživljavanja iz bliže prošlosti, eventualni kontakti ili slučajni susreti sa čovjekom epohe, doživljavani očima današnjih intelektualaca. Razočarenja što nikada nije došao u posjetu osnovnoj školi i radost zbog gubitka poslijepodnevne nastave, masovni prijemi za dvije hiljade ljudi u Njegovu čast i brda `Gavrilovićeve` salame, trapist sira i miješanih salata - odlika mentaliteta i još mnoge doživljene priče bilježe poznata imena pisane riječi. Vladimir Arsenijević, Sava Damjanov, Mihajlo Pantić, Raša Popov, Teofil Pančić, samo su neka od imena pisaca ove knjige.
Ko je bio On? Gdje je on danas?
Ne mislim na bukvalno značenje ili tumačenja, da je i dalje živ, jer On ne može umrijeti i sada živi na nekom nama nepoznatom mjestu družeći se sa Elvisom i Co. Mislim na realne rudimente Njegovog vremena koji su nam ostavljeni u amanet. Pored crvene marame, malo požutjelih krajeva od vremena, posjedujemo i druge željene ili manje željene uspomene.
Dokaz je i ova knjiga koja je štampana 2003. godine ljeta gospodnjeg.