Adis Bakrač, tridesettrogodišnji Bišćanin i diplomirani režiser Akademije scenskih umjetnosti, ovih dana snimio je prvu klapu svog debitantskog dugometražnog igranog filma "Gola koža". Bakrač, koji je do sada uglavnom radio u pozorištu i na televiziji te snimao kratke filmove, svoj prvi dugometražni film radi po scenariju Zlatka Topčića.
Mladi reditelj tvrdi da umjetnici ne smiju bježati od teških tema tako da se uhvatio u koštac s pričom o dječaku začetom prilikom silovanja u proteklom ratu koji traži svoje roditelje. Komentarišući stanje u pozorištu, Bakrač u razgovoru za `Nezavisne` tvrdi da je najveći problem bh. teatra činjenica da se stariji pozorišni radnici ne povlače sa svojih pozicija i ne ostavljaju prostora mladim rediteljima da pokažu šta znaju.
NN: Diplomirali ste na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1999, a prvi film snimate sada. Zašto je trebalo punih osam godina od diplome do prve klape?
BAKRAČ: Nije da nisam radio proteklih godina. Snimao sam kratke igrane i dokumentarne filmove. Jedan od tih filmova `Bezdan` bio je vrlo uspješan. Proputovao je Evropu i Ameriku i dobio čak i neke nagrade. Godine 2001. sam radio kratki igrani film `Igraj do kraja`. Radio sam kao režiser i na televiziji neko vrijeme, a sad sam urednik kulturno-zabavnog programa Federalne televizije. Osim toga, cijelo vrijeme sam radio u pozorištu, svake godine jednu do dvije predstave. Znači, nisam baš bio u praznom hodu. Sav ovaj rad je bio kao neka priprema za igrani film koji je dosta kompleksniji. Za igrani film treba najmanje dvije i pol do tri godine da ga čovjek pripremi, snimi i montira. To je neki period koji ipak nije kratak niti je posao lak.
NN: Igrani film je kod režisera kao roman kod književnika - vrhunac.
BAKRAČ: Jeste. Mada književnici za roman uvijek imaju vremena. Mi smo ograničeni produkcijom, tehničkim uslovima, ljudima, novcem i svim ostalim što ide uz film.
NN: Prije prvog filma ste radili u pozorištu i na TV-u. Izgleda da su ovi vidovi umjetnosti samo odskočna daska za težnju svih reditelja - film.
BAKRAČ: Bitno je da čovjek ostane u formi. Režija u svim medijima je korisna za svakog reditelja. Prošao sam sve faze i medije i nekako pokušavam to da uklopim i pomirim razlike. Ogromna je razlika između pozorišta i filma. Međutim, ima veoma mnogo korisnih stvari koje čovjek iz pozorišta može da primijeni na filmu. Jedna od tih stvari je rad sa glumcima. Imam osjećaj kad gledam neke filmove da baš nije rad sa glumcima na zadovoljavajućem nivou. Mislim da treba primijeniti neke metode rada koje nosi pozorište. Mediji se isprepliću i ja nekako volim to da kombinujem. Mislim da mi dobro ide i ne vidim u tome ništa loše.
NN: Snimate film po `teškom` scenariju Zlatka Topčića o djetetu začetom silovanjem koje traži svoj identitet. Osjećate li dodatni pritisak ili odgovornost što ćete na umjetnički način dati neku svoju istinu o ratu u BiH?
BAKRAČ: Apsolutno. Mislim da umjetnost mora biti istinita, da nema nikakave manipulacije. Za mene je film umjetnost. Naravno da postoji odgovornost prema svakoj temi koju radiš, posebno s ovako osjetljivom materijom. Film je priča o trinaestogodišnjem dječaku koji odrasta u domu za nezbrinutu djecu i želi da nađe svoje roditelje. Jeste zahtjevno, jeste odgovorno, ali takav je naš posao. Te su priče oko nas. Umjetnik ne smije da izbjegava teške teme. Imali smo, dodao bih, dug period istraživanja i rada na scenariju. Posjetili smo udruženja žrtava rata u pokušaju da prikupimo što više dokumentaristike, što više građe kad je u pitanju ova narativna struktura.
NN: Bojite li se da će zbog osjetljive priče film naići na kritike i prije završetka snimanja i izgubiti potencijalne gledaoce?
BAKRAČ: Radio sam predstavu `Bosanki kralj`, čiji je tekst politički osjetljiv. Nigdje nisam čuo za negativnu reakciju. Niko nije izašao s predstave zato što mu se nije svidjela poruka ili se politički ne slaže s ovim ili onim stavom. `Gola koža` je jedna ljudska priča, topla, emotivna i želja mi je da napravim isto takav film. Ne vidim problem u tome i mislim da će se film moći svugdje prikazati. Zadnje što bi mi trebalo je da se unaprijed stvore predrasude.
NN: Od bh. filmaša publika uvijek očekuje samo najbolje. Šta Vi očekujete od debitantskog ostvarenja?
BAKRAČ: Većina nas u BiH koji radimo filmove smo debitanti. Rijetko ko je uradio dva filma. Imam osjećaj da ovdje ima milion reditelja koji su manje-više svi debitanti. Pokušaću da svoje znanje i iskustvo uložim u film. Ozbiljno smo prišli svemu i nadamo se da ćemo napraviti dobar film, jer je to i najvažnije. Nagrade su, ako dođu, dobrodošle. Postoje, međutim, filmski klasici koji nisu dobili nagrade. Nisam opterećen nagradama. Ako je dobar film, on će sigurno naći svoj put do publike.
NN: Jesu li za mlađe reditelje Danisov `Oskar` i Jasmilin `Zlatni medvjed` opterećenje?
BAKRAČ: Hvala na komplimentu. Kod nas su svi do šezdesete mladi. Po nagradama se vidi da bh. filmadžije, uprkos teškim uslovima, rade dobar posao. Te nagrade nisu slučajne i predstavljaju podsticaj. Mi treba da slavimo svaki uspjeh bh. filma, jer time otvaramo i sebi mogućnost da izađemo sa svojim filmovima.
NN: Umjetnički ste rukovodilac `Tetar festa`. Kako komentarišete poziciju u našem pozorištu, s obzirom da je pozorište nekako u sjeni filma?
BAKRAČ: Biću sasvim otvoren. Veoma je malo ljudi, ne mogu nabrojati ni dva-tri imena mlađe i srednje generacije, koja rade u pozorištu. Ja sam jedan od rijetkih koji aktivno radi u pozorištu. Mislim da je to zabrinjavajuća stvar. Vrijeme je da se neki ljudi u pozorištu iz starije generacije onako dostojanstveno, neću reći povuku, već samo malo sklone u stranu i puste mladima da pokažu šta znaju.