"Pletene priče" su moj pokušaj da unesem boje u svaki dan. Svaki predmet je ličan i nijedan nije isti, zato nemojte tražiti da vam nešto napravim "identično kao na slici", jer dugme koje vidite na brošu je možda sa maminog kaputa iz sedamdesetih, a takvih više nema, ali zato je i pričica koju vi nosite upravo takva - jedinstvena.
Ovim riječima Sarajka Aida Redžepagić na Facebook grupi "Pletene priče" opisuje svoja predivna šarena umjetnička djela, u koja je, pored beskrajne kreativnosti, utkala dragocjene trenutke slobodnog vremena, kojeg nema na pretek. Njena priča u vezi s rukotvorinama počela je još u ranom djetinjstvu.
"Sjećam se da je tatina mama heklala i to mi je oduvijek bilo zanimljivo - kako brzopleto ispreplitanje prstiju, koje mi se tada činilo nasumično, može proizvesti nešto tako divno. Kasnije sam tu vještinu malo zapostavila, a onda sam obnovila svoje znanje na internetu. Danas je moguće apsolutno sve naučiti preko YouTubea, bilo da se radi o sviranju nekog instrumenta, učenju kineskog jezika ili vještini heklanja", navodi Redžepagićeva, koja kroz smijeh priznaje da u svom domu samo još nije počela da pravi bijelu tehniku.
Oduvijek je, govori, voljela da šije i kroji, bilo da se radi o posteljini, ukrasnim jastučićima, odjeći, igračkama... Pošto, kao i svaka žena, najviše voli nakit, sve je krenulo u tom pravcu. Ispočetka joj je to bio samo hobi, a kada je odlučila da se time ozbiljnije pozabavi, napravila je stranicu na Facebooku i sve se "otelo kontroli".
"Trakice i šnalice za kosu počela sam praviti kada sam rodila kćerkicu sa jednom dugačkom šiškom koju mi je bilo žao odsjeći, a onda sam je ukrašavala raznim cvjetićima. Šeširići, ljetne haljine i suknje, također, po potrebi. Ovih dana smišljam mušku kolekciju, jer sam postala tetka jednom divnom dječaku, pa jedva čekam da ubacim nešto i za njega... I tako to krene, a onda se teško zaustavljam na jednom", govori ona.
Dosta stvari je, objašnjava, nastalo i po narudžbi, ali i uz pomoć prijateljica - Sabine, Amre i Merime. Ističe da bi se, da nije bilo njih i njene sestre, ovim poslom bavila samo iz hobija.
Često reciklira drage predmete i onda uz svaku napravljenu stvar stvara priču, bilo da se radi o haljini, brošu ili prstenu
"Takva podrška daje vjetar u leđa u trenucima kada pomislim da više ne mogu, da sam sebi nagomilala previše obaveza (dnevni posao, petnaestoomjesečna kćerka...) Kada pomislim da je vrijeme da odustanem, one me motiviraju da radim dalje", priča Redžepagićeva, koja od materijala koristi bukvalno sve što joj dođe pod ruku.
Nekad joj se, kaže, čini da će zatrpati kuću stvarima koje "zna kako će iskoristiti" - od starih sijalica do šibica.
"Vrlo često recikliram drage predmete i onda uz svaku napravljenu stvar imam neku priču, bilo da se radi o haljini koja je sastavljena od komadića platna, a samo ja vidim onaj maleni cvjetić koji je napravljen od rukava maturske haljine ili tkanine koju mi je suprug donio iz Granade, ili brošić koji je napravljen od ostatka platna od kojeg sam šila veo za prijateljicu, prsten koji je napravljen od kravate koja je proputovala svijet... Volim da prenesem i tu priču ako za to postoji mogućnost. U nazivu stoji 'pletene', iako nije svaki predmet pleten, ali sama priča u vezi s tim predmetom svakako postoji", dodaje ona.
Priznaje da se vrlo često teško rastaje od svojih djela, pogotovo ako je izrada nekog od njih trajala i po nekoliko dana.
"Neki dan sam napravila jednu haljinu koju sam radila danima, a onda kada je trebalo da je prodam došlo mi je da platim gospođi koja ju je naručila da je ostavi meni", navodi talentovana Sarajka.
Tvrdi da vrlo često "ne zna" da naplati uloženi materijal i trud, jer želi da njeni proizvodi budu dostupni ljudima kojima se dopadaju, a koji možda nemaju dovoljno novca za njih. Neke stvari, kaže, previše vrijede da bi ih prodala, pa ih poklanja dragim ljudima.
Dodaje da su po zahtjevnosti na prvom mjestu male igračke, na kojima izgubi dosta vremena, pa joj je teško da procijeni njihovu vrijednost, ponovo iz razloga što želi da budu dostupne svima.
Bolje od serije
Ističe da heklanje i pletenje opušta, te da je bolje od bilo koje serije na TV-u.
"Igle i konce nosila sam i na more, uvijek ih imam u torbi, a kako nemam mnogo vremena na raspolaganju, koristim svaki slobodan trenutak za rad", navodi Redžepagićeva.
Dodaje da je nedavno, čekajući da se upali zeleno svjetlo na semaforu, počela da traži igle i konce u torbi, jer joj se činilo da previše čeka "uprazno".
Strah i talenat
Odmalena je kupljenu odjeću prekrojavala i mijenjala, žali što nije upisala školu koja bi podupirala taj njen talenat.
"Oduvijek su mi govorili da se od ovog posla ne može živjeti, da treba da završim nešto 'konkretnije' i ja sam iz straha odustala. Sada mislim da nije trebalo, pogotovo zato što pored sebe imam primjer moje mame koja prekrasno slika, ali iz istog razloga kao i ja upisala je nešto 'konkretnije' i danas potpuno zapostavila tu svoju vještinu", navodi Redžepagićeva.
