Živjeti po napisanim pravilima i slijepo se pridržavati svih normi nije uvijek jednostavno kao što to razni pravilnici i bonton određuju.
Slijediti odredbe zakonika, unaprijed utvrđene moralne kvalitative je široko područje rasprave.
U našoj polidržavi kada se piše i govori o nekom obliku kršenja zakonskih propisa, podrazumijevaju se sami po sebi korupcija, kriminal, nedozvoljene političke smicalice i zloupotrebljavanje javnog položaja.
Semantika s posebnim akcentom na riječi sličnih značenja mogla bi uvesti u udžbenike primjere: s jedne strane zakon, a s druge nebrojene benzinske pumpe, opojne droge i bolesti zavisnosti, dnevne oružane obračune po ulicama. To su i dalje velike boljke male države. Od malih bola ne boluje.
Za takve se još nema vremena. Ali, zamislimo samo...
Još ližemo zarasle rane na mjestima gdje su prije bile duboke brazde nerada, nekulture i kriminala. Naša djeca se bave sportom, uživaju u klasičnoj muzici i prestali su da puše, motaju marihuanu i piju alkohol u nevjerovatnim količinama.
Njihovi roditelji i profesori, nagrađeni za svoju ljubav prema budućim kako zidarima tako i akademicima i bez patološke brige za svoj ionako neplaćeni posao. Divno. Kao kod Radoja Domanovića.
Navikli smo već na to blagostanje, i već počinju da nas svrbuckaju prve infekcije nakon prelezane opake bolesti.
Naša uređena država, politički i ekonomski stabilna, vojnički najopremljenija u Evropi, vodeća u nauci, sa visokim stepenom razvoja kulturne svijesti, oboljela je od novih infekcija. Etiologija: virus do sada neviđen na ovom prostoru.
S razvojem nauke i manipulacijom matičnom ćelijom, etika je stala u odbranu nerođenog djeteta. Počele su bitke između medicine i teologije. Nastaju ljudski klonovi. U razvoju potpune demokratije nastale su nove škole eksperimentalne filozofije i kulture. Došao je neki novi sloj čudaka koji zagovaraju legalizaciju prodaje narkotika.
Homoseksualni brakovi sa usvojenom djecom i eutanazija su samo jedan dio potpune demokratije. Peace brother. Živjela izvitoperena sloboda.
Razmišljanje i uopšte upoređivanje naših, još lokalnih, iako nama velikih problema s problemima država zapada - sinovima Velikog Štrumpfa, pokrenula je knjiga Jana Mekivana `Amsterdam`. Engleski pisac, bogate književne biografije, u noveli `Amsterdam` govori o sudbini dva nekadašnja prijatelja. Vernon Holidej, glavni urednik uticajnih londonskih dnevnih novina, i Klajv Linli, čuveni kompozitor, pod zakletvom prijateljstvu, sklapaju nevjerovatan ugovor.
Sreću se na pogrebu zajedničke prijateljice i prestrašeni njenom sudbinom, obavezuju se da će biti uvijek jedan uz drugoga i neće dozvoliti da se njima dogodi takav kraj. Kao što često prijateljstvo pređe u neprijateljstvo i ovaj put je to bio slučaj.
No njih je obavezivao ugovor na vječno prijateljstvo. Priča dobija potpuno neočekivani tok i da bi se ugovor mogao ispostovati, oni putuju u Amsterdam, grad u kojem je sve moguće.
Socijalna satira, prilagodljiva za sva podneblja. Priča je razapeta između slobode novinarstva, objavljivanjem više nego golišavih fotografija vodećeg državnog političara i eutanazije kao krupnih etičkih pitanja. Uništititi nečiji život objavivši fotografije ili ubiti nekoga, u čemu je stvarna razlika, pita se Mekivan. Za ovu knjigu je 1998. godine dobio čuvenu Bukerovu nagradu.
Okrenimo zadnju stranicu knjige i vratimo se u našu realnost. Velike, duboke, pa još i inficirane rane još nisu izliječene. Gdje se nalazi dobar ljekar koji bi mogao pomoći ovoj muci? Sigurno postoji. Znam.
Potreban je takav koji bi izliječio ove i preventivno ublažio nadolazeće bolesti. Sreća je da smo mi relativno mlada država, jer ako obolimo od Alchajmerove bolesti, nema nam pomoći. Ovako, još postoji nada.