Nakon više od 50 godina rada u animaciji i pet međunarodnih nagrada za životno djelo, Borivoj Dovniković Bordo, jedan od začetnika jugoslovenske i hrvatske moderne animacije i karikaturist, još neumorno radi. Ubrajaju ga među četrdeset najboljih majstora animacije svih vremena, a animirani filmovi su mu uvršteni na top-listu najboljih 100 filmova svih vremena.
Nagrada za životno djelo Mister Linea na Festivalu animacije u Trevisu (Italija) povodom 100. godišnjice svjetske kinematografije, nagrada za životno djelo u animaciji na Filmskom festivalu u Birminghamu (Alabama, SAD), priznanje za izniman doprinos razvoju animiranog filma - Balkanima na Internacionalnom festivalu animacije održanom 2004. godine u Beogradu, samo su neka od mnogobrojnih profesionalnih priznanja i nagrada koju je ovaj animator dobio u toku svog dugogodišnjeg rada. Njegovi animirani filmovi "Znatiželja", "Kostimirani rendez-vous", "Škola hodanja", "Tišina", svrstavaju se u red najboljih animacija.
A osim u animiranom filmu, Dovniković se kao i mnogi animatori iskazao u stripovima, ilustracijama i karikaturama. Rođen je 1930. u Osijeku i nakon studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti "bježi" u zagrebačku redakciju lista "Kerempuh", a nešto kasnije postaje suosnivač "Duga filma", gdje započinje njegova crtanofilmska karijera koja još nije završila. Već 1950. napušta studije da bi se u redakciji humorističkog lista "Kerempuh" pridružio grupi karikaturista u pokretanju animacije i izradi prvog hrvatskog/jugoslovenskog umjetničkog crtanog filma "Veliki miting", a od 1961. počinje realizovati vlastite autorske filmove. Bordo, kako ga mnogi nazivaju, učestvuje u organizovanju Svjetskog festivala animiranih filmova u Zagrebu od njegovog početka, a u periodu od 1985. do 1991. bio je direktor Festivala. Takođe, jedno vrijeme je bio i član Izvršnog odbora ASIFA, Međunarodne asocijacije animiranog filma, a od 1994. do 2000. bio je njen generalni sekretar. Dovniković je bio i član stručnog žirija na Međunarodnom festivalu animiranog filma koji se održavao u Banjaluci.
NN: Jedan ste od začetnika moderne animacije. Kakvi su bili Vaši počeci?
DOVNIKOVIĆ: Mogu reći da sam ja jedan od začetnika i jedan od rijetkih preživjelih pionira jugoslovenske i hrvatske moderne animacije. Animacije je bilo i prije, ali ona je bila uglavnom reklamna i nije ostavila za sobom velik trag. Mi smo još davnih pedesetih godina u Zagrebu, u redakciji "Kerempuh", počeli raditi na animaciji bez ikakvog znanja na čelu s Valterom Neugebauerom, velikim strip crtačem i karikaturistom. Za godinu dana smo naučili animaciju i napravili prvi film od 20 minuta koji se zvao "Veliki miting". Taj film je bio početak kontinuirane proizvodnje animiranog filma u tadašnjoj Jugoslaviji. Deset godina iza nas je s proizvodnjom krenuo Beograd, pa ostali. Ti počeci su bili, naravno, svakakvi, ali ja sam bio ponosan na naše prve filmove koji su bili izvanredni. Oni su bili drugog načina izražavanja od današnjih, možda su za nas naivniji, ali je veoma bitno da smo mi ušli u zanat i da smo počeli raditi film za koji se nekada mislilo da znaju uraditi samo Amerikanci, Rusi...
NN: Po Vašem mišljenju, gdje je mjesto regionalnom animiranom filmu u svjetskim okvirima?
DOVNIKOVIĆ: Računajući na beogradski i zagrebački animirani film može se reći da su oni šezdesetih godina bili u svjetskom vrhu. Mi smo nekoliko godina držali vrh animiranog filma. Međutim, što se tiče animiranog filma, svakih nekoliko godina je neka druga nacija u vrhu. Bila je to jedno vrijeme Njemačka, Francuska, Poljska... Mislim da danas u svijetu animiranog filma prednjače Rusi, koji rade izvanredne filmove i imaju sasvim novi način gledanja, novi način humora.
NN: Zagrebačka škola animacija bila je poznata u svjetskim okvirima. Tome su naročito doprinijeli poznati animirani filmovi "Baltazar" i "Surogat" kao jedini animirani film u regionu koji je dobio "Oskara". Kolika je danas šansa da ona vrati tu slavu?
DOVNIKOVIĆ: Vrlo malo filmova je dobilo "Oskara", jer se on dodjeljuje jednom godišnje. Prema tome, "Oskar" Vukotiću za "Surogat" je veoma velika nagrada. Osim toga to je bila prva neangloamerička nagrada, jer su ranijih godina uglavnom Amerikanci nosili sve nagrade. Sada ih dobijaju i ostali.
A šanse da se vrati ta stara slava sigurno ima i mogu reći da se već polako vraća. Konačno su se prije dvije, tri godine vratili pravi autori koji mogu vratiti ugled. Međutim, nešto joj malo nedostaje, a to je ona pažnja koju je društvo davalo animaciji u bivšoj Jugoslaviji. Sada je novi sistem, vrijeme je kapitalizma, a kultura više nije mažena kao prije. Sve više je u svim segmentima u prvom planu samo novac. Međutim, pojava kompjutera je sa druge strane dala mogućnost da se radi jeftinije animirani film. Nekada je on bio vrlo skup, jer se sve radilo ručno. Znači, radilo se na hiljade crteža, da bi se jedan film snimio. Snimanje se vršilo na klasičan način kamerom od 35 milimetara. Danas kompjuter rješava mnoge stvari, tako da mladi talenat ako ima tu tehniku koja više nije skupa kao nekada, može kod kuće raditi svoje animirane filmove.
NN: Koliko danas ručna animacija filma ima perspektivu pored kompjuterske animacije koja je sve više zastupljena?
DOVNIKOVIĆ: Mislim da se ne smije zaboraviti ručna proizvodnja. Ne smijemo ući u mašinu. Ruka, ipak daje svježinu, a kompjuter ohlađuje stvari, odnosno ta kompjuterska animacija je hladna. Osim toga ne smijemo likovnost ruke jednog umjetnika baciti u stranu. Ali istina je, da je to sve teže raditi i mladi bježe od tog načina u kompjutersku animaciju. A ako i rade na papiru animaciju, ne snima 35 milimetarska kamera, nego opet snima kompjuterska. Ipak, istina je da danas s kompjuterom, ako ste dobar grafičar i dizajner, možete čuda raditi, što mi nismo mogli. Moj film ima jednu, dvije figure i ja se igram s njima.
NN: U Vašim filmovima likovi, odnosno karakteri, uglavnom imaju glavnu riječ. Zbog čega su Vam oni toliko bitni?
DOVNIKOVIĆ: Bitni su mi jer sam karikaturist. Postoji nekoliko vrsta autora. Jedni su čiste filmadžije koji gledaju na atmosferu, muziku, likovno-slikarske realizacije, a ja sam karikaturist od samih početaka, znači od pedesetih godina, pa do danas. I uvijek sam okrenut problemima čovjeka, kako u karikaturi, tako i u filmu. Bilo da su teme znatiželja ili snobizam, mir ili rat, ja uvijek obrađujem društveni problem ili problem pojedinca. Tipično je da svaki moj film odmah govori o tome. Danas se više bave pod navodnim znacima umjetnošću, tako da vi tačno ne razumijete šta je on htio da kaže, ali je maestralno napravljeno. To je moja ocjena. I ne stidim se reći da neke filmove i ne razumijem. A neki se stide reći zašto je napravio film, šta je njime htio reći, kome je posvetio film.
NN: Pored snimanja filma, napisali ste i knjigu o animacijama?
DOVNIKOVIĆ: Ja puno pišem o animacijama i moji tekstovi se objavljuju po raznim časopisima. Međutim, 1983. godine sam napisao knjigu "Škola crtanog filma", koja je namijenjena i za početnika, ali i za već iskusnijeg animatora. U njoj između ostalog objašnjavam kako se radi crtani film, čemu treba posvetiti pažnju pri njegovoj izradi, kako proučiti pokret. Znači, učeći iz moje knjige može se naići na sve tajne i pravila zanata koje treba proći u animaciji. Knjiga je doživjela nekoliko izdanja, a objavljivana je i u Beogradu, Francuskoj, Ljubljani...
NN: Nakon 50 godina rada u animaciji, brojnih nagrada i priznanja, od toga pet životnih nagrada i dalje ste veoma aktivni. Šta trenutno radite?
DOVNIKOVIĆ: Često me zovu da kao učestvujem po festivalima, gdje predstavljam ili zagrebačku školu ili moje filmove. Danas putujem po svijetu od Azije do Amerike, gdje god me pozovu, i po tome vidim koliko cijene zagrebačku školu. Za nekoliko dana idem u Kinu, koju posjetim bar dva puta godišnje. Naime, oni razvijaju svoju animaciju i zovu ljude iz svijeta koji nešto znače u svijetu filmske animacije. Takođe, trenutno radim i naslovne stranice nekih knjiga, a radim i jedan dječji strip. Nažalost, moram reći da sve manje radim filmove. Animacija je težak posao, treba puno sjediti i nema foliranja.
NN: Na Međunarodnom festivalu animiranog filma "Banjaluka 2008", bili ste član stručnog žirija. Kako biste ocijenili ovaj festival?
DOVNIKOVIĆ: Mogu reći da je festival zaista bio više nego uspješan. U toku šest festivalskih dana prikazano je više od 250 filmova, dok su u takmičarskom dijelu programa prikazana 44 filmska ostvaranja. Iako je konkurencija bila jaka, veoma je bitno da je žiri jednoglasno odlučio koji će filmovi biti nagrađeni. Gledali smo na likovni i dramaturški kvalitet filma, i iako su negdje možda i nijanse presudile, mogu sa sigurnošću reći da su najbolji nagrađeni. Takođe, doprinos ovom festivalu su dala i predavanja eminentnih ljudi, vrsnih poznavalaca animiranog filma.