Armin Omerović spada među najzanimljivije, a ujedno i najmlađe uspjehom krunisane glumce sa našeg podneblja. Rođen u Orašju, ovaj talentovani mladić koji svira četiri instrumenta i pohađa treći razred sarajevske gimnazije, svoj prvi nastup u javnosti imao je već sa šest godina. Tada se, kako sam kaže, zaljubio u aplauz koji mu je najdraža nagrada, iako je do sada sa dva filma u kojima je glumio osvojio pet priznanja. Njegov prvenac, film "Put lubenica" mu je donio dva priznanja i simpatije publike, koju je drugim filmskim projektom "Armin" Ognjena Sviličića, čiji je početak i inspirisan njegovim dolaskom na audiciju u Zagreb, potpuno osvojio.
NN: Kako je došlo do toga da se tako mlad nađeš u filmskom svijetu?
OMEROVIĆ: To je bila urođena želja, kao neka matrica u glavi koja se rodi i odredi da ćete se baviti ovim poslom. Kad se bavite ovim poslom morate imati jedan određeni smisao u kontaktu prema ljudima. Mislim da je najveća nagrada u životu aplauz i kada me taj aplauz ponio sa mojih šest godina, kad sam prvi put nastupio na bini pred oko 500 ljudi, to je najveća nagrada koju živ čovjek može da dobije i da nosi. Poslije šeste godine sam počeo nastupati i zabilježio sam oko 300 nastupa. Kada se pojavila audicija za film "Put lubenica" dobio sam glavnu ulogu. Taj film broji 25 nagrada, od kojih sam ja osvojio dvije za ulogu Mehe. Poslije toga je došao "Armin", koji je napravio zemljotres u 2007, a i u 2008. će praviti, jer mislim da će meni vječno ostati u srcu ta priča i da će ona ostati i u srcima ljudi koji to pogledaju. Mogu snimiti još 150 filmova, ali "Armin" je ipak "Armin", on mi je u srcu i posebno mi je drag. Ima nešto u tom filmu što nosi taj naziv, nešto što još nisam otkrio, a vrlo sam blizu.
NN: Lik Armina, epileptičnog dječaka koji s ocem iz Orašja putuje u Zagreb, ti je posebno prirastao srcu. Da li će to u budućnosti biti neka tvoja odrednica pri biranju uloga?
OMEROVIĆ: Zavisi od toga kakav bude lik, jer ja kad radim želim sve da saznam o tom liku, gdje je rođen, ko su mu prijatelji, da li vozi bicikl ili motor, šta radi koja je škola i onda se pripremam. Kod Armina sam vidio da tu ima jedna blaža nota koja ide ispod, vidio sam da se on tu pati i ja sam morao patiti, morao sam se mučiti, morao sam biti on, morao sam odigrati tu epilepsiju, morao sam nositi tu masku i uveče kad idem da legnem morao sam da ju skinem i da je kasnije ponovo stavim. Gluma je nevjerovatan posao. I Emira i mene je film promijenio za neke stvari u životu. Emir je možda i prema svojoj djeci sad bolji, jer je shvatio neke stvari, a i ja sa svojim roditeljima putujem i dijelim uspjehe.
NN: Puno si radio, predavao se ulogama, kako si sve to usklađivao sa školom?
OMEROVIĆ: Vrlo teško. "Armina" smo snimali 70 dana, "Put lubenica" 50 dana. Kad sam pošao na snimanje morao sam 50 dana izostati iz škole. Kad sam se vratio kući ostalo mi je 15 dana za školu. Onda sam morao učiti baš mnogo, jer nisam mogao nositi knjige na snimanje. Onda je došao drugi razred i drugi film, pa festivali po svijetu, od Njujorka do Tokija, na kojima sam dobio ukupno pet nagrada. Prva je bila u Beogradu, a zadnja u Mostaru, 2. februara, za uspjeh godine.
NN: Za kratko vrijeme si postigao ogroman uspjeh. Kako se nosiš s tom slavom?
OMEROVIĆ: Kad sam putovao po svijetu vidio sam dosta mladih ljudi koji su ovako nešto napravili i njihov odnos prema roditeljima, naročito njihov odnos prema novinarima i dosta sam se razočarao. Smatram da su novinari dosta učinili za moju karijeru i, uopće, vi promovirate ono što je pozitivno i neka ljudska djela. Roditelji su me naučili ponašanju, vaspitali su me, naučili da se odnosim prema ljudima korektno, prema onima koji trebaju pomoć. Tako sam na tim festivalima upoznavao razne ljude i učio, ali sam zadržao onu svoju notu, onu neku svoju crtu ljudskosti. Na svakom festivalu nastojim da dođem prije projekcije i da ostanem poslije da vidim kakvi su utisci, da se družim sa ljudima. Jako su bitni i odrasli ljudi i djeca i novinari. Ja sam mlad ušao u ove filmove, s njima sam odrastao i drago mi je što nisam upoznao loše strane filma i onog što on sa sobom nosi.
NN: Baviš se muzikom i rekao si da ti je želja da i tu postigneš uspjeh. Kakvi su planovi na tom polju?
OMEROVIĆ: Za filmski projekat sam imao nekih razgovora, ali vam sad ne mogu više reći o tome. Ne znam samo kako će završiti ovaj CD, jer još nisam počeo ni raditi, sponzorski se tek pregovara i kad snimim CD brzo ću se "baciti" na taj film pošto mi dobro ide. Na CD-u će biti pop-rok muzika, u prvi plan ide glas, jer to je najbitnije, pa onda muzika. Tu je i moj prateći bend, kojem sam mislio da dam naziv "Armin", tako su mi neki ljudi predlagali, ali moj bend već ima ime "Feniks", mada ću još razmisliti da li da promijenim naziv. Volio bih kad sve uradim da napravim jedan koncert ovdje u Banjaluci. Mislim da bi to bilo sjajno.
NN: Kakvi su tvoji planovi nakon završetka sredje škole?
OMEROVIĆ: Gluma je moj prioritet. Završiću filmsku akademiju u Sarajevu, nadam se da ću to upisati. Sad sam treća godina škole i imam još godinu i po do toga, ali nadam se da ću uspjeti i da ću studirati ovo što zaista želim.