S pravom se kaže da je najsrećniji trenutak u životu svake žene onaj kada postane majka. Upravo je tu sreću i zadovoljstvo Nimeta Cerić, babica u penziji, koja se sigurno može svrstati u legende banjalučkog porodilišta, s majkama podijelila mnogo puta.
Naime, u toku svojih 37 godina radnog staža provedenih u banjalučkom porodilištu, Cerićeva je oko 60.000 beba dočekala na ruke.
Od kada je počela da radi u porodilištu, još davne 1959. godine, na poslu babice u porodilištu je provela sve do 1996. godine, kada je i otišla u penziju.
I danas se mnoge sredovječne Banjalučanke koje je Nimeta porodila rado sjećaju ove babice, za koju imaju samo riječi hvale.
Kažu da nije bilo takve babice nadaleko: pažljiva, nježna, prijatna, a u svom poslu pravi čarobnjak. Pamte je kao izuzetnog čovjeka i veoma stručnu i sposobnu babicu, a ova sedamdesetogodišnjakinja, vedrog duha i naravi, iako je već 12 godina u penziji, i danas s mnogo ljubavi priča o svom životnom pozivu. Rado se, kaže, sjeća svakog trenutka skoro četiri decenije provedene u porodilištu.
Prvih 19 godina staža radila je kao jedina babica u porodilištu.
"S obzirom na broj građana koliko ih je tada bilo u Banjaluci, nismo imali preveliki broj poroda, tako da sam tada mogla da budem jedina babica."
Bilo i teških trenutaka
Međutim, poslije zemljotresa, 1969. godine, grad se širi, povećava se broj poroda, tako da dolazi još jedna babica", sjeća se Nimeta.
Vremenom se, priča, u Banjaluci povećavao broj poroda, tako da je godišnje po jednoj babici bilo oko 6.000 poroda.
"Međutim, nažalost, desio se nesrećni rat zbog čega je i opao broj porođaja", dodaje Cerićeva.
Veliki dio radnog vijeka provela je u trećoj smjeni, bilo je i teških trenutaka kada umor savlada, ali ljubav prema poslu je bila jača, tako da je sve poteškoće brzo zaboravljala.
Ova babica sjeća se i vremena kada se Porođajno odjeljenje često seljakalo, ali i perioda kada nisu imali svoju porođajnu salu.
"Sve do 1960. godine, dok nije bilo adaptirano Porođajno odjeljenje u Banjaluci, porodilište i porodilje su bile smještene na jednom mjestu. Nismo imali ni operacionu salu, tako da smo zbog carskog reza ili nekih drugih operativnih intervencija žene morali prevoziti u drugu bolnicu", priča Cerićeva.
Dodaje da je nakon adaptacije Porođajno odjeljenje jedno vrijeme sve to imalo u jednom sklopu.
"Međutim, poslije zemljotresa 1969. godine seljakali smo se po barakama, a jedno vrijeme smo bili smješteni i u Školu učenika u privredi. Nakon osam godina provedenih u baraci, koja se nalazila preko rijeke Vrbas, 1979. godine smo se preselili u novoizgrađenu bolnicu na Paprikovcu", kaže Cerićeva.
Tokom svog dugogodišnjeg staža ova babica u penziji je, kaže, nailazila na različite situacije. Iako dolazak djeteta na svijet za majke predstavlja najsrećniji događaj, Nimeta priča da se dešavalo da neke majke nisu željele svoju djecu.
"Najteže mi je bilo kada su mi neke majke otvoreno govorile da ne žele svoju djecu. Dešavalo se da mi čak govore da dijete ugušim jer već imaju previše djece i da ga nemaju čime hraniti. To mi je bilo najstrašnije. Takvim ženama sam objašnjavala da svako dijete ima svoju sreću i nafaku i da je svako dijete neprocjenjivo bogatstvo", priča Nimeta.
Ipak, ističe, mnogo više je bilo situacija kada su majke željno iščekivale svoje dijete.
Dva puta porodila trojke
U toku svog rada dva puta je porodila trojke, i to u jednoj godini. Priča da su joj to bili jedni od najuzbudljivijih poroda jer niko nije znao da majke nose trojke.
"Najsrećniji porod su bile dvoje trojke i obje su se rodile 1976. godine. Dva puta sam porodila trojke i nikada to neću zaboraviti. Jedna žena je bila iz Sanskog Mosta, a jedna iz Jajca. Jedna je rodila tri curice, a jedna dva sina i curicu. Tada još nije postojao ultrazvuk i nijedna nije znala da nosi trojke. Sam taj osjećaj kada dočekaš jedno, pa drugo, pa treće dijete je zaista nešto što se ne može opisati riječima", priča ova babica.
Najmlađa majka koju je Nimeta porodila imala je 69 godina, a najstarija 46 godina i to joj je bio 11. porod.
"Sjećam se kao da je bilo juče. Žena koja je 11. put trebalo da se porodi došla je iz okoline Karanovca. Porod je već bio krenuo tako da se sve odigralo na brzinu. Međutim, kada sam ocu saopštila da je i 11. dijete bilo muško, nije baš bio oduševljen. Uvijek sam željela da iz svake takve situacije izvučem ono najljepše pa sam i njemu odgovorila da je odlično što je opet muško jer mogu napraviti Borčev tim", sjeća se Nimeta.
Iako je život privatno nije mazio i danas nastoji očuvati svoj vedri duh i narav, po čemu je pamte mnoge Banjalučanke. Naime, s tom babicom, koja je usrećila mnoge majke, život se surovo poigrao.
Sudbina je htjela da jedno od njene dvoje djece bude mentalno retardirano.
Međutim, uprkos kasnom otkrivanju hendikepa, uz veliki trud i podršku svoje majke Azra je na vrijeme završila specijalnu školu i frizerski zanat.
Prošle godine Nimeta je ostala bez svog djeteta, kćerke Azre, koju je rodila prije 42 godine.
"Banjaluka je znala da je moja curica umrla. Mnogo ljudi ju je ispratilo, a najviše je bilo žena koje sam ja nekada porađala i kojima sam u tim trenucima bila podrška. Zahvalna sam im što su sa mnom podijelile teške trenutke", priča Nimeta, koja je danas svu ljubav usmjerila na sina i snahu, koji trenutno žive u Sarajevu i koji će joj uskoro podariti i unuče.
Danas Nimeta živi sama. Svoje penzionerske dane ispunjava uzgajajući cvijeće, koje je, takođe, njena velika ljubav.