Branislav Dimitrijević, pomoćnik ministra za međunarodne odnose, evropske integracije i razvoj menadžmenta u oblasti kulture Srbije, rođen je u Beogradu 1967. godine, magistrirao je istoriju i teoriju umjetnosti, a postdiplomske studije je završio na Univerzitetu u Kentu.
Od 2002. godine predavao je na Višoj školi za likovnu i primenjenu umetnost u Beogradu, a pokrenuo je i Školu za istoriju u teoriju umetnosti. Kao likovni kritičar, saradnik i teoretičar pisao je u brojnim novinama, časopisima i publikacijama. Dobitnik je nagrade za likovnu kritiku "Lazar Trifunović", nagrade za rad iz teorije filma "Dr Dušan Stanojević" i dva puta nagrade Društva istoričara umetnosti za autorske izložbe 1999. godine i 2005. godine. Kao pomoćnik ministra za međunarodne odnose, evropske integracije i razvoj menadžmenta u oblasti kulture Srbije veliko interesovanje je iskazao za produbljivanje saradnje između umjetničke scene BiH i Srbije, a nedavno se našao i u Banjaluci zahvaljujući projetku "Spa Port" centra za vizuelnu komunikaciju "Protok".
NN: Kako vidite budućnost "Protokovog" projekta i otkud interesovanje za njega?
DIMITRIJEVIĆ: Kad me je Radenko Milak pozvao oduševila me je njihova ideja i činjenica da je ta inicijativa neverovatno brzo sprovedena u delo. Cela izložba je bazirana isključivo na entuzijazmu ljudi koji su omogućili da taj projekat traje sa budžetom koji je daleko manji od potrebnog za njegovu realizaciju bilo gde u svetu, uključujući i Beograd. Taj početni entuzijazam može u jednom trenutku da nestane, a može i da traje još dugo od čega zavisi budućnost projekta. Nadam se da će ovaj projekat postati konstantan, jer vidim i veliku odlučnost ljudi koji na njemu rade i veliku podršku vlasti. Činjenica je da je Banjaluci tako nešto potrebno i zbog razvoja umetničke scene, a i zbog komunikativnosti među umetnicima u drugim delovima regiona, a onda i Evrope. Radićemo na tome da se u izboru kustosa i daljoj podršci ovaj projekat nastavi, da stalno bude nov.
NN: Banjaluka je ranije bila poznata po Jesenjem salonu i imala je status grada u kojem se njegovala umjetnička scena. Prekid je nastupio u ratnom periodu, da bi se sada umjetnici aktivirali s novim projektima. Da li se može reći da je Banjaluka ipak nastavila putem unapređenja umjetnosti koji je prije rata započela?
DIMITRIJEVIĆ: Apsolutno! Zanimljivo je kad pogledate, da je u Banjaluci organizovana jedna od poslednjih velikih izložbi 1989. godine "Umetnost za i protiv" i to je radio Valušek, kustos iz Rijeke. Tad je već u Banjaluci bila interesantna ideja o decentralizmu u umetnosti. Komunicirala su dva grada koja nisu bili glavni gradovi. Zanimljivo je kad pogledamo i to što je ta izložba bila jedna od verovatno najpolitičnijih izložbi koja je u to vreme i najavila ono što se kasnije dogodilo u zemlji. Uvek je interesantno setiti se toga prekida u ratu i ovog što se sada dešava. Ta umetnička ostvarenost koja je ovde prisutna je nešto što bi trebalo da se gaji naročito zbog negativne slike koja je nakon rata došla, konkretno o Banjaluci, a i o RS. Mislim da je geografski i kulturno Banjaluka mesto u kojem svi ti uticaji mogu da se pomire i da ona postane mesto jedne kulturne razmene i saradnje u zemlji. Kao što je ranije bio Jesenji salon tako i "Spa Port" danas može da preraste u nešto po čemu će Banjaluka biti poznata.
NN: U posljednje vrijeme česti su primjeri saradnje između umjetnika iz RS i Srbije, kako na likovnom, tako i na filmskom platnu?
DIMITRIJEVIĆ: Mnogo je bolje da države sarađuju preko svojih institucija i zainteresovanih ljudi u umetničkom smislu, a tek onda na nekom državnom nivou. Logično je da MSURS sarađuje s Muzejom savremene umetnosti u Beogradu i Novom Sadu. Logično je da umetnici kao što je grupa "Protok" sarađuju s umetnicima i lokalnim umetničkim grupama u Srbiji i to je najkvalitetniji način saradnje između dve zemlje. Saradnje između Beograda i Banjaluke će se unaprediti u onom trenutku kada se lišimo mitova o nacionalnom pripadanju i stavova da zbog toga RS i Srbija moraju da sarađuju. Država bi trebalo da bude osetljiva i da sluša šta se tu dešava. U kinematografiji imamo dva projekta "Turneja" i "Sveti Georgije ubiva aždahu", koji su koprodukcije Srbije i RS i što je još važnije oba projekta su dobila podršku Evropskog fonda za razvoj kinematografije gde se pokazalo da on prihvata činjenicu da su Beograd i Banjaluka dva grada u dve različite države. Ja se sećam kada su neki govorili da je to srpsko-srpski film, no prevladala je ideja da su to dve države koje sarađuju. To je trenutno politička situacija u kojoj se nalazimo, ali je ona takva kakva je i trebalo bi je ispoštovati do onog trenutka kada obe zemlje uđu u EU i kada granice među njima postanu potpuno nebitne. Još važnije je da se počnu dešavati stvari unutar BiH, jer lično mnogo više navijam da se ostvari i ojača saradnja Banjaluka - Sarajevo.
NN: U Banjaluci ne postoji status slobodnog umjetnika što stvaraocima otežava rad. U Srbiji je to bilo zakonom regulisano ranije. Kakva je situacija na umjetničkoj sceni po tom pitanju u Srbiji danas?
DIMITRIJEVIĆ: Koliko ja znam status slobodnog umetnika postoji i u tom smislu se ništa nije dramatično promenilo, ali bi verovatno trebalo. Pre svega bi trebalo da se promeni činjenica da postoji samo jedno umetničko udruženje i to je Udruženje likovnih umetnika Srbije, preko kojeg bi trebalo da svi umetnici regulišu svoja prava i dobijaju odgovarajući status, međutim samo Udruženje ima svoje unutrašnje probleme. Bez slobodnog organizovanja umetnika u neke druge forme, bez mogućnosti slobodnog udruživanja i inicijative samih umetnika u tom pravcu, trenutni problemi u tom udruženju se ne mogu prevazići. Udruženje likovnih umetnika bi trebalo da bude grupa građana, ali ono i dalje prima određenu pomoć iz budžeta tako da o njegovoj dispoziciji govorimo s aspekta Udruženja koje radi za ministarstvo. Ono što sam ja čuo od drugih umetnika je da su veoma nezadovoljni načinom na koji se o nekim stvarima u udruženju odlučuje, a oni umetnici koji su tim nezadovoljni bi trebalo da organizuju neko alternativno rešenje. Činjenica da postoji status slobodnog umetnika je takva da se situacija nije pokvarila, ali je taj domen ostavljen u nekoj situaciji koja je stvorena u socijalizmu.