Slijepa Hanka Čaldarević samo je jedna od osoba s invaliditetom koja bez tuđe njege i pomoći ne može da zadovolji svoje osnovne životne potrebe. Ova Banjalučanka priča da sama ne može otići u prodavnicu, niti obavljati bilo kakve poslove u gradu, zbog čega bez tuđe pomoći teško može funkcionisati.
Od prije dvije godine Čaldarevićeva je korisnik usluge personalne asistencije, koju realizuje Centar za socijalni rad Banjaluka u saradnji sa svojim partnerima. Iako joj, kako kaže, pomoć mnogo znači, ova slijepa žena, ipak, navodi da 32 sata mjesečno, koliko ima pravo na usluge asistenta, nisu dovoljna za jednu osobu sa stoprocentnim invaliditetom.
"Pravo na pomoć asistenta imam dva puta sedmično po četiri sata, što smatram da je jako malo. Tu pomoć uglavnom iskoristim kada idem na rekreaciju ili kao malu pomoć u kući. Iako bi jednom korisniku kojem je potrebna tuđa njega i pomoć asistent trebalo da pruži sve neophodne usluge, naravno da on to ne može izvesti u osam sati sedmično", priča Čaldarevićeva.
Premalo: Smatra da bi trebalo da bude povećan broj sati kako bi asistent bio u mogućnosti više pomoći svom korisniku, te da bi bilo poželjno da korisnik sam bira svog asistenta.
Uprkos svom hendikepu, ova žena nastoji da vodi, koliko je to moguće, normalan život. Svoje slobodno vrijeme provodi u odlasku na rekreaciju, a ponekad i u druženju s prijateljima koji se okupljaju u Savezu slijepih.
S činjenicom da je slijepa, Čaldarevićeva se nikada nije pomirila. Bez vida je ostala u 13-oj godini, kako kaže, nakon prebolovanog gripa i naglog pogoršanja vida.
"Vid mi je bio sve slabiji, zbog čega mi je izvršeno nekoliko operacija, ali su one bile bezuspješne. Nakon nekog vremena potpuno sam oslijepila", sjeća se ona.
Ipak, hendikep je nije spriječio da završi srednju birotehničku školu i zaposli se u firmi TAS "Jelšingrad", gdje je radila do juna 1992. godine.
"Tada su bila druga vremena. Radila sam u firmi kao telefonistkinja, tako da sam mogla izdvojiti sredstva da platim osobu koja će mi pomagati i pratiti me", priča Čaldarevićeva i dodaje da danas, od male penzije koju je tek skoro uspjela dobiti i 41 KM, koliko dobija za tuđu njegu i pomoć, ne može podmiriti sve troškove i platiti osobu koja bi je svakodnevno pratila i pomagala joj. Najveća podrška u životu joj je, kaže, kćerka s kojom živi, ali koja zbog fakultetskih obaveza nije u mogućnosti da stalno bude uz nju.
Iako je posljednjih nekoliko godina, evidentan napredak kada je u pitanju pružanje usluga tuđe njege i pomoći osobama s invaliditetom i starim i iznemoglim osobama, ove usluge, nažalost, u našoj zemlji još nisu u potpunosti zaživjele. Naime, dok se u većini zemalja Zapadne Evrope ovim kategorijama društva pruža cjelodnevna usluga tuđe njege i pomoći, kod nas je ona svedena na nekoliko sati sedmično. Takođe, u nekim mjestima ovakva vrsta pomoći osobama kojima je potrebna uopšte nije dostupna.
Manjak sredstava: Iz većine centara za socijalni rad i njihovih partnera koji svojim korisnicima pružaju usluge personalne asistencije i tuđe njege i pomoći, navode da su novčana sredstva jedan od glavnih razloga zbog čega svi kojima je potrebna ova vrsta pomoći nisu u mogućnosti da je dobiju, dok oni koji je imaju ne dobijaju je u punom vremenu. Takođe, jedan od problema predstavlja i što u BiH trenutno ne postoji nijedna škola za obučavanje osoba za pomoć i njegu drugih osoba.
Iz banjalučkog Centra za socijalni rad navode da se personalna asistencija, po pravilu, dodjeljuje licima kojima je tuđa njega i pomoć potrebna 24 sata.
Međutim, zbog manjka sredstava, ova kategorija društva nije u mogućnosti da dobija pomoć u punom obimu.
Olivera Mastikosa, koordinator za saradnju s partnerima u banjalučkom Centru za socijalni rad, kaže da se usluga personalne asistencije u Banjaluci trenutno pruža na tri načina i to u okviru Zavoda distrofičara, u Savezu slijepih i slabovidih i u Humanitarnoj organizaciji "Partner".
"U Zavodu distrofičara, gdje trenutno ima devet personalnih asistenata čije usluge koristi 36 osoba, grad plaća četiri personalna asistenta. U Savezu slijepih i slabovidih Banjaluka rade dva asistenta koja pružaju usluge za devet korisnika u skladu s njihovim potrebama, dok se za 40 korisnika usluga organizuje putem HO 'Partner' gdje radi 15 asistenata", navodi Mastikosa.
Dodaje da pravo na pomoć personalnog asistenta imaju lica koja trebaju pomoć 24 sata, žive sami ili sa starim roditeljima ili je u porodici više lica s invaliditetom.
Prema njenim riječima, personalna asisitencija je slična kućnoj njezi, ali se razlikuje po tome što se pomoć pruža za obavljanje osnovnih higijenskih potreba, oblačenje, pripremanje hrane, ali se može realizovati i za odlazak ljekaru, u školu, na fakultet i dijelom za socijalne aktivnosti.
Ona dodaje da većina "kategorija" lica s invaliditetom nema potrebu za personalnom asistencijom, kao što su, na primjer, laka mentalna retardacija, lica koja sama mogu obavljati osnovne aktivnosti samostalnog života, gluva lica i slično.
Personalna asistencija: Prema njenim riječima usluge personalne asistencije najviše zavise od sredstava koja se mogu izdvojiti za te namjene.
"Za personalnu asistenciju grad Banjaluka godišnje izdvaja oko 170.000 KM godišnje. Ta sredstva, nažalost, nisu dovoljna s obzirom na potrebe koje su znatno veće. Ipak, nadamo se da će poboljšanjem ekonomske situacije grad nastaviti trend razvoja usluga našim građanima, kao što smo imali porast prije usložnjavanja ekonomske situacije u regionu", navodi Mastikosa.
Dodaje da personalna asistencija kao usluga trenutno postoji u Banjaluci i Gradišci, dok su u toku pilot projekti u Prijedoru, Laktašima i Kozarskoj Dubici.
U okviru banjalučkog Udruženja distrofičara već četiri godine funkcioniše Servis personalne asistencije, čiji je cilj pomoć osobama s teškim invaliditetom.
"S obzirom na to da Udruženje distrofičara i Savez distrofičara regije Banjaluka okuplja osobe s najtežim oblikom invaliditeta, oni su i najzainteresovaniji za pružanje usluga personalne asistencije. Zbog toga smo prije četiri godine samoinicijativno pokrenuli jedan projekat i za sada mogu reći da većina naših članova dobija ovu vrstu pomoći", navodi Zoran Dobraš, predsjednik Koordinacionog odbora organizacija osoba s invaliditetom RS.
Istakao je da je personalna asistencija veoma značajna za osobe s najtežim invaliditetom, koje bez tuđe pomoći nisu u stanju da obavljaju neke funkcije.
Najteže: "S obzirom na to da nema dovoljno sredstava kako bi sve osobe s invaliditetom u Banjaluci i u RS dobile kompletnu asistenciju u punom vremenu, odnosno vremenu koje je njima potrebno, onda kod svakog ponaosob utvrdimo koje su njegove potrebe i da obezbijedimo da one budu zadovoljene", navodi Dobraš.
Iako, kako kaže, većina osoba s invaliditetom na području Banjaluke dobija usluge personalnalne asistencije, Dobraš ističe da ona nije zaživjela u svim dijelovima RS.
Osobe s invaliditetom u Doboju su u znatno težoj situaciji, s obzirom na to da u toj opštini uopšte ne postoji servis za personalnu asistenciju.
"U izuzetno teškoj situaciji smo, jer organizacije od javnog interesa u koje spadamo, nisu dobile poseban status. To znači da nema redovnog finansiranja iz opštinskog budžeta, kao što je to slučaj u nekim drugim opštinama u RS koje pružaju stalnu finansijsku pomoć", navodi Nada Jovanović, izvršni direktor Udruženja distrofičara regiona Doboj.
Istakla je da osobe s invaliditetom u ovom gradu imaju velikih problema i u oblasti zdravstveno-socijalne zaštite, te da su uskraćene za usluge tuđe njege i pomoći u vidu personalne asistencije.
Pomoć starima: Kada je u pitanju pružanje usluga pomoći njege starim i iznemoglim osobama, jedan od glavnih problema u njegovom sprovođenju, takođe, predstavlja nedostatak novčanih sredstava.
Iz banjalučkog Crvenog krsta koji, u saradnji s Centrom za socijalni rad, radi program kućne njege namijenjen za stare i iznemogle osobe, navode da postoje veće potrebe kada je u pitanju pružanje ovog vida pomoći.
"S obzirom na to da je veliki broj starih i iznemoglih osoba na području grada, sigurno je da je i potreba za brojem osoba koje pružaju usluge njege i pomoći znatno veća. Nažalost, glavni razlog za nemogućnost uključivanja većeg broja ovih osoba su finansije", poručuje Koviljka Vlaški, saradnik za zdravstvenu djelatnost u Gradskoj organizaciji Crvenog krsta.
Prema njenim riječima, u okviru banjalučkog Crvenog krsta trenutno rade 23 njegovateljice koje pružaju usluge kućne njege za 49 korisnika.
Dodaje da su ovim projektom više obuhvaćene mjesne zajednice u gradu, dok su seoska područja uključena znatno manje.
Pojašnjava da se program kućne njege odnosi na pomoć licima koja su stara i bolesna, te da se ogleda u pomoći oko spremanja i čišćenja, nabavke namirnica, kao i njezi bolesnika.
I u okviru Humanitarne organizacije "Merhamet" u Banjaluci već četiri godine postoji usluga pomoći u kući za stare i iznemogle osobe.
Prema riječima Selme Kadić, socijalne radnice u "Merhametu", pomoć u kući trenutno dobija devet korisnika, o kojima se brine šest njegovateljica.
"Radi se o osobama koje žive same, koje su polupokretne ili potpuno nepokretne i kojima je, zaista, potrebna pomoć", navodi Kadićeva, dodajući da postoje određeni uslovi s kojima se stiče pravo na tu vrstu usluge.
Iako su u okviru "Merhameta" trenutno zbrinute najugroženije osobe, ovaj socijalni radnik smatra da uvijek postoji potreba za proširenjem pružanja usluga starim i iznemoglim osobama.
Njegovateljice: U Socijalno-gerijatrijskom centru u Banjaluci, ustanovi za smještaj osoba starijeg životnog doba, trenutno je smješteno oko 300 korisnika.
Prema riječima Vinka Lolića, direktora Socijalno-gerijatrijskog centra, u ovoj ustanovi su smještene psihički i fizički očuvane osobe, nepokretne i teže pokretne osobe, kao i psihički izmijenjena lica, kojima se nastoji pružiti najbolja moguća usluga.
Kada je u pitanju tuđa njega i pomoć, Lolić navodi da ova ustanova trenutno ima sedam njegovateljica koje se brinu o polupokretnim i nepokretnim osobama.
Prema Lolićevim riječima Socijalno- gerijatrijski centar u narednom periodu planira realizovati aktivnosti pružanja usluga njege i pomoći starim i iznemoglim osobama i van ovog centra.
"U gradu je mnogo starih i iznemoglih osoba koje žive same u svojim domovima, a kojima je potrebna usluga u vidu tuđe njege i pomoći. Zbog toga smo pokrenuli jedan projekat koji obuhvata program tuđe njege i pomoći. Taj projekat, trenutno dorađujemo i nadam se da će uskoro zaživjeti", navodi Lolić.
"Škola socijalnih zanimanja"
Prvu grupu kvalifikovanih njegovatelja starih i iznemoglih osoba i osoba s invaliditetom BiH bi trebalo da dobije krajem sljedeće godine.
Naime, projekat pod nazivom "Škola socijalnih zanimanja" koji ima za cilj osnivanje Centra za obrazovanje odraslih za socijalna zanimanja počeće početkom sljedeće godine, a završiće se krajem 2014. godine.
"Analiza je pokazala da BiH u ovom trenutku nema nijednu školu za obučavanje osoba za pomoć i njegu drugih osoba u koje, prije svega, ubrajamo stare i iznemogle osobe, osobe sa smetnjama u psihofizičkom razvoju i osobe s invaliditetom. Uz pomoć ekspertskih grupa i na osnovu dosadašnjih istraživanja i prikupljenih podataka odlučili smo da Centar za obrazovanje odraslih prvo osnujemo u Banjaluci", istakla je Tanja Ilić, iz Karitasa biskupske konferencije BiH koja je pokrenula projekat.
Prema njenim riječima, ovaj projekt će se sprovoditi u cijeloj BiH, program osnovne edukacije trajaće šest mjeseci, a uz dodatne edukacije i seminare trebalo bi da bude završen za devet mjeseci.