Pedesetdvogodišnji Bećir Pipo iz Kaknja prema ocjenama onih koji ga poznaju zaslužuje mjesto u Ginisovoj knjizi rekorda.
Iako teški invalid i bez ruku, Pipo je zahvaljujući mentalnoj snazi i odlučnosti naučio držati olovku među nožnim prstima, pisati nogom i ustima, prati zube i brijati se desnom nogom. Vjerovatno je i jedini znani invalid koji ne samo da se usuđuje plivati s jedne na drugu stranu jezera, nego to učini u rekordnom vremenu. On Boračko jezero prepliva za samo 20 minuta!
Pipo je diplomirani pravnik i danas radi kao sudija. Daleke 1966. godine u rodnim Tičićima u igri se teško povrijedio. Kako bi tada jedanaestogodišnjem dječaku spasili život, ljekari bolnice `Koševo` u Sarajevu bili su mu primorani izvršiti visoku amputaciju obje ruke.
Proživljavajuću tešku dramu i suočavajući se svakodnevno sa strašnom istinom da više nikada neće biti kao njegovi vršnjaci, u međuvremenu je na nagovor prijatelja pristao otići u Beograd na liječenje. U Centru za rehabilitaciju počeo je novi život - naučio se koristiti nogama i donekle sebi olakšati život.
`Naučio sam olovku držati među nožnim prstima, pisati nogom i ustima, prati zube i brijati se nogom. Naučio sam igrati i pikado i pisati na mašinu`, prisjeća se Pipo.
Nakon što je odličnim uspjehom završio školovanje u jednoj beogradskoj osnovnoj školi, Pipo se odlučio vratiti u rodne Tičiće. Do Kaknja je svakodnevno pješačio šest kilometara, ali ni to mu nije smetalo da završi Opštu gimnaziju.
`Tada sam bio na meti novinara, koji su me stalno pratili i pisali da sam fenomen. To mi je davalo dodatnu snagu da uspijem`, kaže on.
Zahvaljujući velikoj volji i upornosti u roku je završio studije na Pravnom fakultetu, koji je upisao 1976. godine. Prvi posao dobio je 1981. godine.
`Hvala bogu pa me je zadravlje slušalo, srce je sve ovo izdržalo`, kaže Pipo, kojem je teška nesreća ukrala djetinjstvo, ali ne i snove i volju za životom.
Bećir Pipo danas je otac troje odrasle djece. Kada nije na radnom mjestu uživa u brojnim hobijima. Od života koji se s njim surovo poigrao uzima sve. Voli reći da je snagu za dalju životnu borbu skupljao na fudbalskim terenima.
Posljednjih petnaestak godina aktivno se bavi i pčelarstvom, međutim posao ne zapostavlja. Vjerovatno je jedini sudija na svijetu koji nema obje ruke, a želi ostati upamćen po predanom radu i poštenju. Kaže da je ove vrline stekao vlastitom snagom, a tragedija koja ga je zadesila - nikome se ne ponovila.