Brankica Adamović, urednik magazinskog programa Alternativne televizije (ATV), obožava dinamiku i stres koji nosi ovaj posao, a kaže da još nije pomislila da ne želi više time da se bavi.
Iako voli duže odspavati, nije joj problem da ujutro ustaje ranije zbog posla.
"Kad mogu volim da duže odspavam, ali nije mi teško da ustanem ako imam nekih obaveza ili ako moram na posao. Volim svoj posao i nikada mi nije palo na pamet da mi je dosadilo da radim ili da bih voljela da radim nešto drugo", kaže Adamovićeva.
Radno vrijeme joj počinje u devet časova, pa svako jutro ustaje u pola osam.
Za spremanje, kako navodi, potroši vremena zavisno od toga da li je uveče pripremila šta će obući i da li je ta garderoba ispeglana ili nije.
Kroz smijeh priznaje da je veliki kampanjac, bilo da je u pitanju učenje, posao ili neke druge obaveze, pa za nju nije ništa neobično da ujutro pegla garderobu jer joj se ne da da je priprema uveče.
Nakon što se obuče i našminka, pošto bez make-upa nikada nigdje ne ide, kreće na posao. Ne pije kafu, pa odmah po dolasku u studio počinje s radom.
Ima tremu kad se promijeni scenografija
"Moj radni dan uglavnom zavisi od toga šta se radi. Ako sam već nešto snimala krećem sa pripremanjem priloga, a onda slijedi montaža. Kad sam urednik emisije, imam puno posla, mada ja i volim kada se nakupi dosta obaveza", kaže Adamovićeva.
Dodaje da, koliko god zvučalo čudno, voli taj stres, tu situaciju kada se ne može snaći među svim tim obavezama. Tada najbolje odradi posao i ti dani su joj najbolji.
"Kad nemam puno obaveza nekako mi je prazno i zato volim kada sam pod pritiskom, što drugi ljudi izbjegavaju. Ja sam veliki kampanjac i najviše volim kada mi se nakupi dosta posla, pa onda krenem da radim u svoj toj frci-panici da neću stići… To volim u ovom poslu", navodi ona.
Iako je posao u studiju katkad mnogo lakši nego onaj na terenu, govori da joj je ipak draže kada je van studija, sa ljudima.
Katkad joj i to dosadi, vrati se u studio, pa joj sa svim tim promjenama posao nikad nije monoton.
Iako je na početku novinarske karijere bilo pomalo treme pred početak emisija, sada je, kako kaže, uopšte nema.
Sve to, kako navodi, vremenom postane rutina, kao i u svakom drugom poslu, tako da tokom snimanja uvijek ima u vidu kako sve treba da se odvija, pa nema nekih nepredviđenih situacija zbog kojih bi morala da brine.
"Na početku, kada sam prvih puta bila pred kamerama, bilo je malo treme, a sada je više nema. Ljudima je čudno to što imam tremu kada se promijeni scenografija i kada se nađem na novoj stolici. Tada imam tremu bez obzira što sam istu takvu emisiju radila prije sedam dana", govori kroz smijeh Adamovićeva.
Samokritična, a povremeno i paničar
Kaže da nije ništa strašno ako voditelj u emisiji napravi neki mali lapsus ili se desi nešto nepredviđeno jer u tim situacijama uvijek nešto može da se prokomentariše, a gledaocima će biti simpatično ako se voditelj nađe u nekoj komičnoj situaciji.
Imala je, kako navodi, jednu takvu situaciju tokom svoje emisije koja ide uživo, kada joj je pukao reflektor.
"Bila je to smiješna situacija, ali smo se malo i uplašili jer je reflektor odjednom pukao i u prvi tren nismo znali šta se desilo. Kad smo shvatili šta je, bilo je smiješno, ali mislim da to gledaoci nisu ni vidjeli jer je reflektor iza kamera. Možda su samo po našim reakcijama mogli shvatiti da nešto nije u redu", govori Adamovićeva.
Kaže da joj je katkad, kada nema inspiracije a ima mnogo posla, najveći problem da napiše neki prilog jer je u panici i onda joj se ništa ne da.
Tada, kada već postane nervozna jer ništa što napiše nije dovoljno dobro, počinje da paničari i širi paniku među kolegama, iako zna da će, ako samo napravi neku malu pauzu i malo se opusti, sve doći na svoje.
"Strašan sam paničar i to svi znaju. Kad mi se ne da da nešto napišem, ja se nerviram i vrištim po studiju i stalno pokušavam iznova, a ono još gore. Ako tad uspijem da se natjeram da malo sačekam da sve to prođe i kasnije pokušam, prilog napišem bez problema, samo je problem napraviti tu pauzu i ostaviti stvari da se slegnu", navodi ona.
Kaže da mrzi kada joj u tim situacijama ljudi kažu: "Lako ćemo". Veoma je samokritična i kada pročita stare priloge tačno zna, navodi, koje je pisala "na pola mozga".
Govori da katkad naiđe na svoje priloge koje, da je tada imala više vremena, nikada ne bi pustila u emisiji jer je perfekcionista.
"Znam kada je ono što uradim dobro, a kada loše, pa tako znam i da prihvatim kritiku. Ipak, nisam tip koji će sve prihvatiti ako misli da treba drugačije. Mogu prihvatiti savjete, ali ne i ako to potpuno mijenja moju koncepciju", govori Adamovićeva.
Smatra da je u novinarstvu potrebno da se ljudi nameću, da pokažu da žele i znaju da rade, ili da, ako i ne znaju, imaju volju da nauče.
Najgore je, kaže, kada dođu ljudi da rade pa samo čekaju da im nešto padne s neba, a to tako ni u jednom poslu ne može.
Najveća avantura bježanje od bika
Ono što joj ponekad otežava voditeljski posao su teški sagovornici, koje ona dijeli na dvije vrste: oni koji pričaju od Kulina bana do današnjeg dana i oni koji od treme ne mogu da progovore, pa im je svaki odgovor sa da ili ne.
Ipak, gori su oni koji ne progovaraju.
"Prije emisije im kažem koliko vremena imamo i da u tom vremenu moraju reći ono što je bitno, tako da oni koji vole opširno da pričaju odmah znaju da ako u tom vremenu ne kažu ništa pametno neće imati drugu šansu. Onima koji, pak, premalo pričaju pomažem kroz dodatna pitanja da kažu nešto više i da se malo opuste", priča Adamovićeva.
S obzirom na to da posao na terenu često zna biti zanimljiv i komičan, kaže da ni nju takve anegdote nisu zaobišle.
Na jednom Kočićevom zboru prije godinu-dvije radila je prilog, a pošto se plaši svih životinja, a u toku je bila borba bikova, stajala je daleko od koride.
Njen kamerman snimao je borbu sve dok jedan bik nije istrčao i krenuo prema njoj.
Kaže da ne zna da li je bik trčao za njom zbog crvene majice koju je nosila, ili je sasvim slučajno bila njegova meta.
U svakom slučaju onako izbezumljena od straha preskočila je neku visoku ogradu, koju u drugim okolnostima sigurno ne bi uspjela preskočiti i pala je u trnje, u kojem se sva izgrebala.
Ono što je sve njene kolege zanimalo nakon što se pročulo da je na zboru bilo vrlo "uzbudljivo" je da li je kamerman snimio njen bijeg i pad.
"Tada sam pretrpjela pravu traumu jer se jako plašim svih životinja, a kada sam vidjela da bik trči za mnom izgubila sam se. Gotovo da se i ne sjećam kako sam preskočila ogradu. Sve kolege su umirale od smijeha kada su čule za to. Na moju sreću kamerman je bio predaleko da bi snimio tu moju avanturu", govori kroz smijeh Adamovićeva.
Kaže da su joj ovakvi uzbudljivi dani na poslu najdraži.
Nije sportski tip
Po završetku radnog vremena koje, kako ističe, zna često da se oduži, spremna je i odmorna za šetnju i druženje sa prijateljima i momkom.
Nije joj problem da poslije posla samo ode kući da se istušira i jede i da onda odmah ide sa društvom na kafu ili u šoping.
Gotovo svakodnevno je u piceriji "Marchelo" ili u "Citadeli", dok izbjegava red popularnih kafića u centru grada jer joj, kako kaže, izgledaju kao izlozi.
Kada ide u šoping najčešće odlazi u "Mango", mada ne preferira samo skuplju i odjeću koja važi kao markirana.
"Kupujem ono što mi se sviđa, a to su najčešće haljine. Čak me prijatelji pitaju imam li ijedne hlače u ormaru", govori ona.
Kaže da su teretana i fitnes više pomodarstvo nego stvarna potreba ljudi da na taj način brinu o svom tijelu, tako da masaže, trčanje ili bilo koju drugu fizičku aktivnost ne preferira.
"Nisam sportski tip i nikada ne vozim bicikl, ne trčim, niti idem u teretane. Ne osjećam potrebu za tim. Pošto vapim za dva-tri kilograma viška nemam potrebu da se bavim nekim sportom, nego bih radije da se udebljam", navodi Adamovićeva.
U slobodno vrijeme, u rijetkim trenucima kada je kod kuće, voli da pročita neku knjigu, ali pošto je student druge godine Pravnog fakulteta kaže da je grize savjest ako čita neke knjige koje nemaju veze sa fakultetom, a zapostavlja spremanje ispita.
Pošto je odlučna da fakultet kad-tad privede kraju i okuša se u advokatskom poslu, kaže da je novinarstvo neće spriječiti da taj san ostvari.
"Nije tačno da posao i fakultet ne idu zajedno. Poznajem ljude kojima to ide od ruke, a znam i iz ličnog iskustva da ako se čovjek organizuje može sve da postigne", dodaje.
Ova mlada i uspješna novinarka za sebe kaže da je temperamentna, poprilično samostalna, impulsivna i ponekad tvrdoglava, ali i da je veliki optimista, nikad ne kuka i uvijek razmišlja da će sve biti bolje.
S obzirom na to da joj je životna deviza "Ne čini drugome ono što ne želiš da se dogodi tebi", ne čudi to što kaže da joj nije problem da kaže ljudima "izvini" ukoliko je sigurna da je pogriješila i nekoga povrijedila.