Hercegovina nije poznata samo po kamenu, već se odlikuje i vodenim potencijalima, ali su rijeke na ovom području tako neobične da se čas pojave, a čas nestanu u ponorima.
Jedna od takvih je rijeka Vrijeka koja teče kroz Dabarsko polje, i to svega oko dva i po kilometra, prije nego što se izgubi u ponoru mjesta Ponikve.
Prema riječima nekadašnjeg mlinara Živka Ilića, ova kraška ljepotica ima i dva imena, jer je ljudi koji žive uz dio gdje ona izvire zovu Vrijeka, dok je u drugim dijelovima bilećkog kraja zovu Vrioka.
U ljetnom periodu rijeka podsjeća na oveći potok, a pročula se po svojoj ljepoti i nezagađenoj vodi za koju ovdašnji mještani kažu da je "bistra kao suza". Ističu da se voda može bez bilo kakve bojazni piti i zimi i ljeti, a za piće je i na ušću u jami u Ponikvama.
"Nekada su izvorište ove rijeke krasili mlinovi, čiji su vlasnici poslije Drugog svjetskog rata bili Ilići, članovi moje porodice, a ranije Vujovići, Pešikani, Popadići. Tu su na mljevenje dogonili žito sa raznih strana, čak i iz sela udaljenih i po 30 kilometara", priča osamdesettrogodišnji Živko Ilić, koji sada živi kod sina u Trebinju, ali, sa sjetom dodaje, svoju rijeku nikada ne može zaboraviti.
On i njegova dva brata su, kaže, u tri mlinice imali trinaest mjesta za mljevenje žita na Vrijeci, koje, kako tvrdi, ne bi tada prodali ni da im je nuđeno po kilo zlata po svakoj. Jedna mlinica je vrijedila, kako su procjenjivali seljaci, "k'o dva dobra imanja", a dnevno bi mljela po 500 kila žita zimi, a 300 ljeti kada bi riječni tok istanjio.
Sjeća se Živko Ilić da su u mlinovima vlasnici dovozili žito iz susjedne Bileće, Berkovića, Stoca… pa su oni udaljeniji znali i da prenoće po noć ili dvije, čekajući da dođu na red. Ispred mlinica bi bilo redovno zavezano na desetine konja, magaradi i mazgi koje su prenosile žito.
"Od mlinova je živjela cijela naša familija koja je brojala po 20 čeljadi. Kotili smo krmače, radili zemlju, a iz mlinova je vazda sipalo, jer je ujam od pet odsto bio dobra zarada", kaže Ilić.
Priča i da su oko šest godina bili u seljačkoj zadruzi, pa poslije toga ponovo nastavili sa istim poslom, i u onom vremenu kad su se dijelile tzv. tačkice, pa narod od gladi mlio i kukuruz i kukuruzinu.
"Radili smo i u vremenu narodnih intendanata kad je za kilo žita mogla i glava sletiti sa ramena, a i kasnije, dok nije počela trgovina mljevenog žita iz fabričkih mlinova", sjeća se Ilić.
Poslije svega, došlo je do proboja tunela za Gornje horizonte, pa se Ilić i danas, kako kaže, sudski spori s Hidroelektranama na Trebišnjici zbog obeštećenja.
Nije, kažu mještani, ljepšeg hljeba bilo od brašna samljevenog na Vrijeci, jer je svaki kamen za mljevenje, koji je dovezen ovdje iz čuvenog majdana kamena iz gatačkog sela Izgori, plaćan po hiljadu dinara Kraljevine Jugoslavije, što je, sjećaju se oni stariji, vrijedilo po nekoliko hiljada današnjih konvertibilnih maraka.
I nikada se nije desilo da je bilo ko koga je put nanio pored rijeke Vrijeke ostao gladan, jer onaj ko nije svraćao u mlinove, taj je mogao loviti ribe ili divljač u ovoj rijeci i oko nje.
Šezdesetih i sedamdsetih godina su obale ove rijeke i mlinovi bili omiljeno izletište za Stočane i Bilećane, gdje bi se, prisjeća se stari mlinar, okretalo i po nekoliko jagnjadi na ražnju, lovila riba i pila domaća rakija.
Danas su od mlinica ostale samo zidine, nad koje su se nadvile grane vrba i drugog drveća, ali i priče o nekadašnjim vremenima.
Prema jednoj od tih priča, endemična riblja vrsta gaovica iz Vrijeke je završavala na trpezama bogatih, pa je stizala čak do dalekog Stambola grada i njegovog sultana.
Gaovica i danas živi u pećinama i jamama hercegovačkih voda, a riječ je o sitnoj ribi dugačkoj u prosjeku oko deset centimetara ili još manje, ali je izvanrednog okusa i veoma je masna, pa joj se prilikom pripremanja gotovo nikako ne treba dodavati masnoća.
Rijeka Vrijeka, međutim, obiluje i drugim vrstama životinjskog i biljnog svijeta, a među ribama je napoznatija pastrmka potočarka.
"Ubacivali smo i kalifornijsku pastrmku, ali ona tu može da se zadrži dvije, ili najviše tri godine, jer, čim doraste do mrijesta, zauvijek nestane kao da nije ni postojala", kaže Zoran Vujović, ribočuvar Sportsko-ribolovnog društva Bileća.
S obzirom da Sportsko-ribolovno društvo Bileća gazduje vodama Vrijeke ne brinu se samo o zaštiti voda rijeke od krivolovaca, nego rade i na uljepšavanju obala.
Oko ove rijeke se prostire i bogato lovište, a u njemu ima najviše vukova, divljih svinja, srna i druge sitne divljači…