Probijati granice svojih mogućnosti, pobjeđivati sebe i druge, doći tamo gdje nitko nikada nije bio. Za mene nema veće motivacije od toga, kaže Blanka Vlašić, najbolja atletičarka Evrope i prvakinja svijeta u skoku uvis.
Titulu svjetske prvakinje ova dvadesetčetvorogodišnja atletičarka iz Splita osvojila je skokom uvis od 205 centimetara na takmičenju u Osaki, dok je njen lični rekord 207 centimetara. Ujedno je to i hrvatski rekord u skoku uvis za žene.
Godišnju nagradu za najbolju atletičarku Evrope Blanka je primila nedavno na Malti, a njena nova težnja je obaranje svjetskog rekorda u skoku uvis, koji iznosi 210 centimetara.
Iako je prezauzeta svakodnevnim treninzima i obavezama, po povratku s Malte Blanka je ipak našla vremena za razgovor za `Nezavisne`.
`Ostala sam par dana na Malti nakon dodjele nagrade s ciljem da se još malo okupam i osunčam. No, vrijeme nije poslužilo svrsi, ali sam zato uživala u potrebnom miru i izolaciji. Najvažnije mi je bilo da se psihički odmorim i zaželim izazova koje pruža sljedeća sezona. Mislim da je u tom smislu odmor bio uspješan. Sada jedva čekam da počnem s treninzima.
NN: U toku je izbor za najbolju atletičarku svijeta i Vi ste jedna od kandidatkinja. Kakva su Vaša očekivanja?
VLAŠIĆ: To je godišnji izbor IAAF-a za najboljeg atletičara i atletičarku svijeta. Ravnajući se po glasovima publike, prva tri iz ove dvije kategorije ulaze u najuži krug izbora, a pobjednika izabire stručni žiri IAAF-a. Konkurencija je vrlo jaka i već je veliki uspjeh ako budem među prve tri. Nemam velika očekivanja glede ovog izbora. Iznenadila sam se kako dobro stojim s glasovima publike. Pobjeda bi bila ugodno iznenađenje, jer je konkurencija iznimno jaka.
NN: Počeli ste s napadima na svjetski rekord - 210 centimetara. Kada ga planirate oboriti?
VLAŠIĆ: Ne opterećujem se svjetskim rekordom. Napadat ću ga i ubuduće kad god budem imala priliku. Nadam se da će jednom letvica i ostati. Sigurno mi je to jedan od ciljeva za budućnost, ali ne znam kada bi se mogao ostvariti. Trudit ću se svake godine napredovati, pa će vjerojatno sve ostalo doći samo od sebe.
NN: Osvojili ste titulu svjetske prvakinje 2. septembra. Koliko je to promijenilo Vaš život?
VLAŠIĆ: Osaka mi je još u jako svježem sjećanju. Podsjećam se svakog dana na tu zlatnu medalju i mogu reći da mi je od tada život puno ljepši. Ostvarila sam jedan svoj san i zbog toga sam jako ponosna. Uživam u svakom trenutku te spoznaje.
NN: S obzirom na to da Vam je otac ujedno i trener, kakav je Vaš odnos s njim i da li ste imali ikakvih nasuglasica oko Vaše sportske karijere?
VLAŠIĆ: Uvijek sam imala bezgranično povjerenje u njega. Znao je kako me dovesti do vrha, a zna i kako da budem još i bolja. Naš odnos je poseban, prvenstveno zbog njegovog pedagoškog pristupa koji je usavršio tijekom svih ovih godina. To što smo otac i kćer samo je dodatan plus jer oboje poznajemo onog drugog u dušu.
NN: Da li Vam roditelji pružaju podršku i koliko Vam to znači?
VLAŠIĆ: Bez njih ne bi bilo mojih uspjeha. Jako je bitno imati čvrst oslonac u životu i karijeri, a oni su moji u punom značenju te riječi.
NN: Da li su takmičenja u ateletici previše stresna i šta biste poručili mladima koji tek počinju u ovom sportu?
VLAŠIĆ: Sport je jedan od najljepših životnih poziva. Probijati granice svojih mogućnosti, pobjeđivati sebe i druge, doći tamo gdje nitko nikada nije bio, za mene nema veće motivacije od toga. No, dug je put do uspjeha. I trnovit. Onaj tko nema dovoljno motivacije i strpljenja neće daleko dogurati. Jer, naći će se netko tko se potrudio više. Ali, u tome je i čar vrhunskog sporta.
NN: Imate li već planove o tome šta ćete raditi poslije sportske karijere?
VLAŠIĆ: Ne razmišljam previše detaljno o tome. Jednog dana će vjerojatno doći vrijeme za osnivanje vlastite obitelji, a valjda ću i na poslovnom planu naći neku zanimaciju izvan skakališta. Možda ću ostati na neki način vezana za sport...
NN: Poslije zdravstvenih problema u punom sjaju ste se vratili na sportsku scenu. Koliko je uspješnom povratku doprinijela vjera u sebe?
VLAŠIĆ: Nikad nisam posumnjala da se neću vratiti. To samopouzdanje me je održalo na površini. Sportaš mora imati tu pozitivnu drskost u sebi, vjerovati da je on taj koji može. Uz pravilan rad i disciplinu nema toga što je nemoguće.
NN: Imate mnogo obožavalaca na području cijele bivše Jugoslavije. Koliko je teško zadovoljiti njihova očekivanja?
VLAŠIĆ: Pritisak dolazi s dobrim rezultatima i nemoguće ga je izbjeći. No, ma koliko očekivanja drugih bila velika - moja vlastita su još i veća. Tako se na kraju ipak dokazujem sama sebi, a usput zadovoljim i druge. Pritisak nije moguće izbjeći, pa je puno lakše naučiti se nositi s njim.
NN: Kako izgleda jedan tipičan dan u Vašem životu?
VLAŠIĆ: Budim se oko sedam. Sat kasnije već sam na prvom treningu, koji traje do 9.30. Tada do ručka imam slobodno vrijeme za obavljanje svakodnevnih poslova ili, pak, odradim pokoji intervju. Oko 69 ručam i to uglavnom sama kuham, što me jako opušta. Nakon ručka obavezno odspavam tako da mogu svježa odraditi popodnevni trening, koji je puno stresniji od onog jutarnjeg, a zna trajati i do tri i po sata. Navečer sam uglavnom preumorna za neke druge aktivnosti, pa ukoliko nemam masažu rado ostajem doma uz dobar film ili knjigu. Kada u danu imam samo jedan trening, slobodno vrijeme iskoristim za druženje s prijateljima i obitelji.
NN: Da li imate dovoljno vremena za druženje?
VLAŠIĆ: Imam par jako dobrih prijateljica i za one koje još žive u Splitu uvijek nađem vremena. S jednom od njih družim se od srednje škole i ubrzo se udaje, a mene je izabrala za kumu. Lijepo je imati krug prijatelja koji me ne doživljavaju kroz prizmu onoga što radim i prihvaćaju me onakvu kakva jesam. Uz njih se osjećam najopuštenije.
NN: Šta najradije radite u slobodno vrijeme?
VLAŠIĆ: Družim se s prijateljima, kuham, čitam, pišem. Jako mi je važno izdvojiti i malo vremena za sebe, družiti se s vlastitim mislima. Jedna od važnijih dnevnih zadaća mi je očuvanje unutarnjeg mira jer tako sakupljam energiju za sve napore koji me očekuju.
NN: Rekli ste da Vas kuhanje opušta. Kakvu hranu volite?
VLAŠIĆ: Obožavam kuhati i isprobavati nove recepte. Već duže vrijeme nastojim jesti po makrobiotičkim načelima i moram priznati da sam oduševljena tom kuhinjom. Kad sam kod kuće kuham gotovo svaki dan i to je jedan od mojih načina opuštanja.
NN: Da li je teško odreći se slatkiša?
VLAŠIĆ: Uz malo discipline ništa nije teško. To je mala cijena koju moram platiti, a za uzvrat dobijem puno više od trenutnog zadovoljstva koje nudi `zabranjena` hrana. Sport zahtijeva iznimnu fizičku spremnost, a to je malo teža ako tijelo opterećuju suvišne masne naslage. Razmišljam ovako: ako je tijelo hram duše, zašto bih ga opterećivala hranom koju ne može iskoristiti na pravi način. Zdrava prehrana je način života i put ka dugovječnosti, a ne samo ka dobrim rezultatima.
NN: Mnogo vremena provodite van kuće. Volite li putovanja?
VLAŠIĆ: Putovanja su ponekad teži dio posla. Dan prije natjecanja krenem, a vraćam se odmah sutradan. To zna biti jako stresno. No, postoje neki gradovi u koje rado idem, a već ih dovoljno poznajem da znam koji su pogodni za brzinski šoping prije natjecanja. No, ja sam ipak kućni tip i najljepša su mi buđenja u Splitu.
NN: Većina žena tvrdi da ih šoping može jako usrećiti. Da li je to i s Vama slučaj?
VLAŠIĆ: Nisam neka ovisnica, ali par novih krpica me zna smiriti ukoliko osjećam nervozu pred skakanje. Sigurno da kupnja stvara privremeni osjećaj zadovoljstva, pogotovo ako sam loše raspoložena. Ali, teško da me može istinski usrećiti. Ako nisam ispunjena iznutra, nijedan šoping to ne može promijeniti.
NN: Šta Vas može najviše oraspoložiti?
VLAŠIĆ: Kada odradim dobar trening i vratim se toliko umorna kući da jedva držim otvorene oči. Znam da sam odradila dobar posao i to mi daje osjećaj mira i zadovoljstva.
Biografija
Blanka Vlašić rođena je 8. novembra 1983. godine u Splitu, gdje i danas živi.
Njena karijera počela je 2003. godine, kada je postala dvostruka svjetska juniorska prvakinja s preskočenim 201 cm, a ujedno je postala i seniorska rekorderka Hrvatske u dvorani i na otvorenom. Već sljedeće godine nastupila je na Olimpijskim igrama u Atini. Godine 2005. problemi sa štitnom žlijezdom i operacija poremetili su joj karijetu. Blanka se u punom sjaju vratila na sportsku scenu 2006. godine, kada je u januaru preskočila 200 cm na dvoranskom mitingu u Moskvi, a u februaru je u Banskoj Bistrici postavila hrvatski rekord u skokovima uvis za žene, sa 205 cm. Taj rekord povećala je 30. jula 2007. u Solunu na 206 cm. U ovoj godini Blanka je još jednom postavila svoj lični rekord kada je u Stokholmu na atletskom mitingu preskočila 207 cm. Najznačajniji dan u Blankinoj karijeri do sada je 2. septembar ove godine, kada je na Svjetskom prvenstvu u Osaki preskočila 205 cm i osvojila zlatnu medalju.