Bočinja je selo u srednjoj Bosni, u današnjem Zeničkodobojskom kantonu Federacije BiH, izgrađeno pored rijeke Bosne na plodnoj ravnici duž puta Maglaj Zavidovići. Prije posljednjeg rata bilo je naseljeno isključivo srpskim življem, koje je početkom ratnih sukoba izbjeglo iz sela.
Srpske kuće zaposjeli su strani mudžahedini, borci svetog islamskog rata džihada, i domaće vehabije, pripadnici radikalnog islamsko-vjerskog učenja koje je zvanična religija u Saudijskoj Arabiji. Tokom 2000. godine tadašnji načelnik opštine Maglaj Dževad Galijašević organizuje iseljavanje radikalnih muslimana iz Bočinje i vraćanje u selo predratnih stanovnika. U selu su do tada živjeli i teroristi koji su imali po nekoliko imena i adresa stanovanja, a neki od njih prepoznati su u kasnijim terorističkim aktima koje su vršili u Americi, Engleskoj i Španiji. Ovdje je ranije živio i Abu Hamza, lider domaćih mudžahedina. Prilikom iseljavanja Bočinje , i kasnije dolazilo je i do oštrih sukoba. Danas sukoba ovdje više nema, a u Donjoj Bočinji, dijelu sela koje leži uz cestu, danas sa novoizgrađenim stambeno-vjerskim objektom, džamijom, ima ukupno pet vehabijskih kuća. U Gornjoj Bočinji nalaze se još četiri, a u tih devet objekata živi oko 50 ljudi. U džamiju se svakog petka slije još stotinak duša iz Zavidovića, Travnika i Zenice.
`SVAKO TREBA DA RADI SVOJ POSAO`
Vlasnik jedinog auto-otpada u Bočinji zove se Selim. Njegov izgled govori da pripada vehabijama. Još dok mu prilazimo, zna da nismo mušterije već novinari. Kaže, do sada je vidio bar dvjesta novinarskih ekipa. Odmah nam govori da će na naša pitanja odgovarati Semir Rizvić, čovjek određen da ih predstavlja, `da ne bi svako govorio iz svoje glave`.
`Idem da javim Rizviću, sad će on za desetak minuta, čim se završi podne namaz`, kaže Selim i brzo odlazi prema velikom petospratnom objektu u kome vehabije vrše vjerske obrede i koji pri vrhu, umjesto minareta, ima veliki zeleni transparent zastavu ispisanu arapskim pismom.
Iz džamije uskoro izlazi i Semir Rizvić, ljubazno se osmjehuje i pozdravlja. Onižeg je rasta i snažne tjelesne građe. Nosi kratku kosu i karakterističnu štucovanu vehabijsku bradu. Umjesto kapri hlača ima trenerku, koja je ipak stegnuta oko gležnjeva. On je, kaže, bivši direktor Omladinskog islamskog časopisa `Saff`, a ostavku na tu funkciju je podnio jer, tvrdi, sada ima previše poslova da bi radio još i taj.
Rizvić odmah ističe da nacionalno-vjerskih problema u Bočinji danas nema. Na pitanje, da li je to zbog toga što su vehabije u manjini, a da će problema, prema nekim tvrdnjama, biti čim postanu brojčano nadmoćni, Rizvić odgovara da to nije tačno:
`Svako treba da radi svoj posao i neće biti problema. Tako bi najbolje bilo i za naše političare, umjesto što jedni drugima podmeću klipove. Ranije je znak jednakosti stavljan između Bočinje i problema, a danas to više nije slučaj. I mediji su doprinijeli takvom, normalnom stanju`, kaže dodajući da su problemi ranije nastajali, `jer su pojedinci ganjali neke svoje interese, ali kad se priča hladne glave, mirni su i dobri i odnosi`.
Rizvić kaže da on i njegovi istomišljenici iz Bočinje ne žele da ih zovu vehabije, jer je taj naziv, po njegovom mišljenju, pogrdan i napravljen da bi ih obilježili kao sektu.
`Ti koji podvaljuju tvrde da su vehabije sljedbenici učenjaka iz 19. vijeka Muhameda ibn abu Vehaba, odnosno Muhameda sina Vehabovog. Pa, bilo bi logičnije da smo mi muhamedini, ali onda ispada da su muhamedini svi muslimani. Zato su nas izdvojili, označili su nas kao vehabije, s namjerom da to zvuči pogrdno`, kaže Rizvić. Objašnjava i da rat i ubijanje nisu njihov put.
AMERIČKA HAJKA
`To da je naš put rat i ubijanje je podmetanje. Tu hajku oko islamskog terorizma napravila je Amerika s jednim ciljem - da prikaže sve muslimane radikalnima da bi ih sutra mogli napadati. Na Internetu sam pročitao da su jedan Amerikanac i jedan Francuz odvojeno uradili studije o tome kako je Amerika 11. septembra napala samu sebe da bi imala povod za svjetski rat protiv muslimana.Vjerujem da je to istina, a taj američki projekat se dalje ostvaruje napadom na Irak i šire`, ubijeđen je Rizvić.
Dodaje da je svjetski islamski terorizam daleko od vjere.
`Ne mogu da shvatim da neko u Engleskoj diže autobus u vazduh u kome mogu biti i njegovi najbliži. To nema veze sa islamom, to su gnusna djela, ali imam osjećaj da time neko hoće da nam nešto namontira`, govori dodajući da `svako na svoj način mora da se bori protiv te budalaštine, jer nam je ovdje svima cilj da napravimo modernu evropsku državu, demokratiju i da uđemo u EU, gdje će svako imati pravo na svoje mišljenje`.
Rizvić ističe da je sljedbenik pravog, izvornog islamskog učenja koje poštuje osnovne postulate vjere. Vjeri se, kaže, posvetio u toku posljednjeg rata, kao logoraš u hrvatskom logoru u Novom Travniku. Tvrdi da su ga uhapsili samo zato jer je bio druge nacionalnosti `iako su ga svi u Travniku znali, jer se bavio muzikom`. Tu se, kaže, pokajao zbog prethodnog života, vjerski osvijestio i danas je srećan i zadovoljan čovjek.
Ističe da sa Srbima kao i s bosanskim muslimanima svi u Bočinji imaju dobre odnose, te da ne vidi razliku između sebe i jednog hanefije muslimana u BiH kakvi su bili prije 50 godina:
`Poslije Drugog svjetskog rata svi muslimani u Bosni su nosili brade, jer je to dio njihove tradicije, a žene su nosile feredže. Sad ispada da smo mi novina, što nije tačno, mi samo želimo da se vratimo svom korijenu. Ako svako svoj korijen čvrsto drži, onda ćemo znati jedni druge poštovati, jer znam da čovjeka koji je prevrtljiv neće cijeniti ni onaj iz drugog naroda.`
KAZNAMA DO SUŽIVOTA
Policijska stanica nalazi se usred Bočinje, odmah pored puta. Policajci tvrde da za sada nemaju mnogo posla, što je, kažu, Bočinji i potrebno da bi postala normalno mjesto za življenje.
`Ovaj mir u selu nije došao sam od sebe i bez primjene sankcija. A one su uglavnom bile novčane i brzo primjenjive, tako da su i najnaoštreniji odustali od sukoba. Kad za svađu, verbalne uvrede i napade sutradan platite 200 KM kazne, sigurno je da iste greške nećete uskoro ponoviti`, kažu u Policijskoj stanici.
U selu saznajemo da vehabijska džamija u Bočinji vjerovatno ne bi bila izgrađena da u podnošenju zahtjeva za gradnju nije navedeno da će to biti stambeno-poslovni objekat. To je djelimično i tačno, jer u njemu danas žive tri porodice. A ono `poslovni` vlasti i vehabije ili potpuno različito tumače ili se i prećutno razumiju. Najprije će biti da je ipak svima jasno da to veliko zdanje jeste vjerski objekat, jer to je toliko očito, ali da niko nikog zbog toga ne dira. To što se iz njega još ne izvija minaret ništa ne znači, jer se ezan vjeroučitelja razliježe Bočinjom baš kao da ga i ima.
A, Srbi su zabrinutiji za budućnost, kažu, više zbog poteza lokalnih vlasti nego zbog samih vehabija. Naime, oni strahuju za budućnost ono malo srpskih osnovaca koji žive u Bočinji, koji idu u istu školu s vehabijskom djecom. U bočinjskoj osnovnoj školi ima 42 učenika. Srpskoj djeci u školu dolazi pravoslavni vjeroučitelj, a djeci vehabija njihov, i tu nema problema. Međutim, u srednju školu đaci odlaze u Maglaj. A, u Maglaju, tvrde Srbi povratnici, postoji `uvezana klika u vlasti i institucijama koja podržava vehabizam i čini ono, kršeći zakon, što ne bi činile ni vehabije`.
`Neki dan je u Srednjoj mješovitoj školi smijenjen vjeroučitelj Adnan Ridžal, koji je na tom mjestu radio tek dva mjeseca. Iako se radi o magistru islamskih nauka, otpušten je bez obrazloženja, a na njegovo mjesto doveden je vehabija, mudžahedin iz Busovače`, govore zabrinuto mještani Bočinja. Žale se kako je prije rata sve bilo lakše i bolje.
`Bočinja je nekada bila bogat kraj. Oni koji nisu bili u inostranstvu radili su u fabrici 'Natronka' i živjelo se dobro. Danas živimo siromašno, uglavnom od malo stočarstva i poljoprivrede, a najveća nam je briga sumnjiv kvalitet vode u seoskom vodovodu. Vodovod je toliko star da se voda često zamuti, pa zabranjujemo djeci da je piju`, pričaju povratnici.
A u Gornjoj Bočinji je, ističu, u ratu potpuno posječena najkvalitetnija šuma, a to se dešavalo sve donedavno, `dok zakon za sve nije postao jednak i pooštren`. Tu, kažu, tužbe ne pomažu i nisu rješenje, jer malo ko može da plati podnošenje prijave, advokatske i sudske troškove. A i ako može, presuda je neizvjesna. Zato se moglo desiti da pojedincima bude nanesena šteta i do 50.000 KM, odnosno posječena je najkvalitetnija hrastovina na dunumima zemljišta.
Sve su to problemi mještana Bočinja. Za međusobne razmirice nemaju ni vremena, a ni para:
`Iznos kazne je visok, presuda hitna, pa se ti opet posvađaj s komšijom`, kažu stanovnici, dodajući na kraju da im je samo želja da bar djeca u budućnosti ovdje imaju miran život.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.