Porodica Maje Junozović, koja danas živi u Sent Luisu, izuzetno je vrijedna, a radnu etiku su usadili i njoj još od djetinjstva.
"Većina Bosanaca su vrijedni ljudi", kaže dvadesetčetvorogodišnja Maja Junozović, nastanjena u Saut Kauntija, naselju američkog grada Sent Luis, koji je postao sjedište velikog broja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Njena majka Dragica godinama je radila kao frizerka, imala je svoj frizerski salon u Bosni i Hercegovini, da bi se 1995. godine s porodicom preselila u SAD. Njen prvi posao u SAD bio je u hotelu, a istovremeno je radila i kao vaspitačica u obdaništu. Godinama su štedjele da bi 2002. godine majka i kćerka zajednički otvorile salon ljepote pod nazivom "Adriatic Beauty Salon", koji se nalazi u Aveniji Hempton.
Maja Junozović i njena majka su među brojnim imigrantima i izbjeglicama koji su u Sent Luis donijeli duh preduzetništva i otvorili svoje lokale.
Poslovi kojima se imigranti bave razlikuju se u odnosu na njihovo porijeklo. Tu su Bosanci, Albanci, Vijetnamci, Meksikanci, Somalijci, Avganistanci koji su ponosni vlasnici piljara, kafića, knjižara, servisa za čišćenje, frizerskih salona.
Maja Junozović tvrdi da je Amerika zemlja koja pruža šansu svima koji žele da rade.
"Ovdje definitivno imate šansu samo ako želite da radite. Na vama je da li ćete iskoristiti tu šansu ili ne", kaže ona.
Mnogi imigranti su u početku radili za druge. Tako je Limoza Hodža skoro osam godina radila za privatnika iz Klejtona, a zatim je počela da priprema jela tradicionalne albanske kuhinje i sa snahom Hajrijom i prijateljicom Albanom otvorila restoran.
Zapravo, prije tri godine započele su sa pekarom, da bi vremenom na svoj meni dodavale italijanska jela i otvorile "Arber Restaurant".
I dok priznaju da ne bi sve mogle same, kažu da se ipak isplatilo.
"Ne može se reći da je bilo lako jer ništa nije savršeno, ali ima izgleda da bude", navodi Albana.
Ipak, analitičari smatraju da je uspjeh imigrantskog posla zapravo njihova posvećenost određenoj ciljnoj grupi. Den Albes, menadžer za ekonomski razvoj, kaže da Bosanci imaju prednost jer u Sent Luisu postoji velika bošnjačka zajednica koja, zapravo, podržava svoje preduzetnike.
Munib Dolić je s porodicom emigrirao iz Bosne i Hercegovine u SAD 1997. godine. Prvo je išao na obuku u Centar za grijanje i sisteme hlađenja, da bi se zatim zaposlio u jednoj privatnoj firmi, gdje je stekao potrebno iskustvo. Nakon toga odlučio se da samostalno krene u posao i osnovao "Dole Heating and Air Conditioning".
"Morao sam da pokušam i nisam pogriješio", kaže Munib Dolić.
Prvo je dao oglas u novinama bošnjačke zajednice i ljudi su počeli da zovu. Bošnjaci koji ne govore engleski radije su zvali svog čovjeka i objasnili mu kakav kvar imaju na maternjem jeziku. S godinama Munib je proširio klijentelu i sada su njegovi klijenti raznih nacionalnosti.
U januaru ove godine njegova supruga Elvira je otvorila i "Ela's Grocery". Piljara je dobila ime po njihovoj kćerki i uglavnom prodaju bosanske proizvode.
Bosanska zajednica u Sent Luisu je najmnogobrojnija u SAD. U ovom gradu ima oko 50.000 Bosanaca, mada prema nezvaničnim podacima ta cifra iznosi i 70.000. Prvi talas izbjeglica iz BiH desio se 1993. godine, a do tada u ovom gradu skoro da ih nije ni bilo. Inače, američka vlada ima veliku ulogu u raspoređivanju izbjeglica i obično im ponudi nekoliko gradova.
Izbjeglice su se uglavnom povezale i doveli svoje prijatelje i rođake tako da je Sent Luis ubrzo postao omiljeni grad ljudi koji su došli iz Bosne i Hercegovine, od kojih su mnogi tokom godina dobili američko državljanstvo.
Bosanska zajednica uglavnom naseljava južni dio grada, koji je do tada bio prilično nerazvijen. Primjera radi, Bevo Mil je prije 100 godina bio prilično neugledno radničko naselje, međutim danas, nakon dolaska bosanske zajednice, to je jedno uredno mjesto, prijatno za život. Koliko je značajna bosanska zajednica u Sent Luisu svjedoči i podataka da se svake godine održavaju bosanski festivali, koji privuku veliki broj posjetilaca.
Druge imigrantske grupe su malobrojnije i samim tim primorane da svoj posao proširuju van svoje etničke zajednice.
Hajrija Hožda kaže da je svjesna da moraju proširiti svoj posao i na druge klijente jer albanska zajednica u Sent Luisu broji svega 1.000 ljudi.
"Kada smo otvorile restoran bile smo svjesne da ne možemo da živimo od naših zemljaka, već da moramo da se proširimo i na američku zajednicu. Mislim da smo to vrlo uspješno odradile", navodi ona.
Njihova klijentela su američki vojnici koji su nekada bili stacionirani na Kosovu te Albanci koji su se vjenčali Amerikancima i koji dovode svoju američku rodbinu da proba specijalitete albanske kuhinje.
Erika Fendler, koja radi s imigrantima i izbjeglicama pri Međunarodnom institutu, kaže da je sve više afričkih imigranata koji pokušavaju da započnu svoj posao po ugledu na bosanske izbjeglice. Uglavnom je riječ o ljudima iz Liberije, Sijera Leonea, Somalije i Malavija.
Fendlerova smatra da bi pokretanje privatnih poslova od strane Afrikanaca vjerovatno dovelo do priliva afričkih imigranata u Sent Luis, baš kao što se desilo i sa Bosancima.