Finski grad Narpes poznat je u ovoj državi kao grad sa najraznolikijim stanovništvom, koje uglavnom čine imigranti. Oni su u Finsku došli u potrazi za boljim životom i ostali. Gradske vlasti tvrde da nikada nije bilo više stranaca u ovom gradu. Ono što je zanimljivo jeste da u Narpesu žive imigranti iz čak 34 zemlje.
Inga Nikula Sjokvist je Finkinja koja u Narpesu vodi agenciju za promociju malih i srednjih preduzeća. Za nju ujedno kažu da je osoba koja je najpozvanija da govori o strancima.
Inga tvrdi da je prvi val izbjeglica bio osamdesetih godina prošlog vijeka kada su ovo područje naselile izbjegice iz Vijetnama, a drugi veliki val je bio devedesetih godina, kada su došle izbjeglice iz Bosne. Posljednjih godina sve je više imigranata koji naseljavaju ovo područje.
I dok se ostatak Finske bori sa manjkom radne snage, ovdje je ima napretek. Obično su situacije da prvo dođu izbjeglice koje zatim pozovu svoje rođake da im se pridruže u Narpesu.
Ono što je zanimljivo da u ovom gradu, koji predstavlja svijet u malom, u posljednje vrijeme dolaze imigranti čak iz egzotičnih područja poput Mjanmara (bivša Burma) i Malezije.
Prema statistici finskih vlasti, Narpes je grad sa najvećim postotkom imigranata. Takođe, postao je model kako se pridošlice uklapaju u nove zajednice.
Utočište za metalske radnike iz BiH
Kada je riječ o Bosancima, onda uglavnom u Narpes dolaze metalski radnici i radnici srodnih struka. Samo u avgustu doći će 10 radnika iz BiH. Kako je potražnja za metalskim radnicima prilično velika, a u Finskoj vrlo malo radnika ove struke, tako dosta Bosanaca nađe posao u Narpesu i okolini.
Ipak, da se svi građani iz BiH koji su došli u finski grad ne bave metalskim poslovima svjedoči i primjer Damira Kadića, koji u garaži u Lovagenu drži prodavnicu `D-M`, gdje se isključivo može naći roba iz BiH.
Na policama njegove prodavnice možete naći skoro sve, bosanske kobasice, sir iz BiH, pa čak i deterdžent faks.
`To su sve poznati ukusi i mirisi koji Bosance podsjećaju na dom`, kaže Damir.
Veoma popularan proizvod među Bosancima je svakako i vegeta, koju oni izuzetno vole, a koja se u Finskoj ne može naći.
Damir Kadić je po profesiji metalski radnik ali, kako sam navodi, u slobodno vrijeme radi u prodavnici, koja mu dođe nešto poput hobija. Prodavnicu drži sa prijateljima i otvorena je svega dva dana u sedmici.
I dok industrijski radnici u BiH zarađuju u prosjeku oko 200 evra mjesečno, ta plata u Narpesu je daleko veća. Iskusan i vješt metalski radnik svoj prihod može povećati čak deset puta. Mnogi rade i u staklenicima gdje je prosječna plata oko 1.000 evra. Skoro svi poslodavci plaćaju više od najniže zagartovane plate koja iznosi 6,5 evra po satu.
Damir Kadić kaže da je razmišljao da napravi kuću u BiH, ali je odustao od te ideje i kupio kuću u Narpesu.
On još nije aplicirao za finsko državljanstvo, jer bi u tom slučaju dobio poziv od finskog ministarstva odbrane radi regulisanja vojne obaveze.
`Zašto bih išao u vojsku? Znam kako se drži puška. Morao sam to naučiti`, kaže Damir, koji je sa 16 godina otišao iz svoje kuće u okolini Banjaluke i izbjegao u Hrvatsku. Tri godine kasnije, obreo se u Narpesu, naučio jezik i krenuo u školu. Danas ima 31 godinu. Kaže da u BiH nije bio dvije godine.
On priča da je u Narpesu i suviše mirno. Nedostaje mu buka, užurbanost, ljudi u kafićima....Ipak, on je svjestan da su Finci takvi, svi sjede u kućama. Vrhunac društevnog života u Finskoj jeste kada sretnete prijatelja, otvorite prozor automobila i razmijenite nekoliko riječi.
Dok je bio mlađi, Kadić je odlazio u grad Turku, gdje je izlazio i sastajao se sa svojim vršnjacima.
O povratku ne žele da razmišljaju
U Narpesu ima i imigranata iz Srbije, a jedan od njih je i Zoran Pejić, koji je došao u taj finski grad da igra fudbal.
Za njega kažu da je fudbalski imigrant. Tri godine igrao je za klub Tornio, a kasnije je igrao u Seinajoki. Od maja mjeseca, igra za Narpes Kraft.
Zoran Pejić kaže da je zadovoljan životom u Finskoj. Ne muči ga nostalgija, jer je sa djevojkom u Srbiji svakodnevno održava vezu preko Interneta. Čak i ako njegovi roditelji žele da se vrati kući, ne pokazuju to.
`I oni znaju da je stanje u Srbiji loše. Nema posla, plate su loše i nikada ne znate kada ćete dobiti zarađeni novac`, kaže Pejić.
U timu za koji igra, stranci naravno, čine većinu. Sa njim u timu su i Vladan Zlatković iz Srbije, Miroslav Rajković iz Hrvatske i Edis Elkaz iz BiH. I dok se dražava na Balkanu raspala, igrači iz raznih dijelova bivše Jugoslavije sada zajedno u Finskoj igraju fudbal. Krajnje neobičan obrat sudbine.
Edis Elkaz u Narpesu živi skoro čitav svoj život. Njegova životna priča je identična onim ratnim, Bosnu je napusti kao mali, jedno vrijeme je bio u izbjegličkom kampu, a onda je došao u Finsku.
Za Elkaza kažu da je originalni bosanski Finac. Govori i švedski i planira da studira u Švedskoj. Ipak, za sada mu je fudbal na prvom mjestu.
Inače, veliki dio imigranata u Narpesu radi u staklenicima, gdje nije naprno, a može se dobro zaraditi. Štaviše, skoro svaka kuća u ovom gradu ima manji staklenik. I Zoran radi u jednom stakleniku gdje je supervizor Hrvat. Ima tu i Vijetnamaca te dosta Estonaca, koji dolaze kao sezonski radnici.
Zoran Pejić, koji je inače studirao menadžment, je možda i prekvalifikovan za ovaj posao, ali se ne žali, jer radeći u stakleniku uspije dosta da uštedi. Tim novcem pomaže roditelje u Srbiji.
Kada je riječ o marketingu, koji je njegov posao, kaže da će pokušati da se zaspoli u toj oblasti, ali tek kada dobro nauči jezik. Još se nije odlučio da li će učiti finski ili švedski, koji je u ovom regionu prilično raširen.
Kada je dolazio u Finsku, Zoran je mislio da će mu pomoći znanje mađarskog, s obzirom da Finci pripadaju ugro-finskoj grupi naroda, međutim, došavši ovamo shvatio je da ta dva jezika nemaju ništa zajedničko.
I na kraju, s obzirom da u Narpesu žive imigranti iz čak 34 zemlje, tako na ulicama grada čujete pravu mješavinu jezika; od srpskog, hrvatskog, bosanskog, estonskog, švedskog, tajlandskog, vijetnamskog, ruskog, bugarskog... Ipak, svi se na kraju sporazumijevaju na engleskom.