Ko iz Trebinja u sjećanju ne ponese okus hercegovačkog meda, što se osjeti po pelinu i mirisnim travama ovog podneblja, kao i ukus vina koji podsjeća na zrele višnje i smokve i ima izrazit voćni miris, taj nikako ne može kazati da je bio u Hercegovini.
I niko od posjetilaca ovog grada, do kojeg i te kako dopire miris soli sa mediterana, ne može kazati da je noć proveo na Trebišnjici, a da nije ostao omamljen žilavkom i vrancem sa obližnjih vinograda.
HERCEGOVAČKO ČEDO
Kao pravo čedo hercegovačkog podneblja, ova vina, tvrde enolozi, plijene upečatljivim ekstraktom i mirisom, punoćom i izrazito osvježavajućim kiselinama, a slažu se sa svim vrstama hrane sa mediterana i unutrašnjosti.
Ova vina se, vijekovima unazad, prave u manastiru Tvrdoš, čije je prvo crkveno zdanje na ovome mjestu nadomak Trebinja sazidano još u četvrtom vijeku. Narodna predanja kažu da ga je podigao car Konstantin i carica Jelena.
Vođeni pričom Hercegovaca da ne zna šta je vino onaj ko ga nije pio na njegovom izvorištu, na mjestu gdje se cijede sokovi iz kamena i suvine, ali i iz sunca i vjetrova, koji se sudaraju nad plodnim vinogradima Trebinjskog i Popovog polja, obreli smo se u manastiru Tvrdoš.
Igumana Savu zatekli smo u poslu, onako kako i njega i ovdašnje sveštenstvo zatiču svi oni koji manastir obilaze `u one dane kada ne pada crveno slovo`.
Kasnije, sjedeći u hladovini sačuvanih podruma manastira Tvrdoš iz petnaestog vijeka, iguman Savo započinje priču o vrancu i žilavki, koji se ovdje rađaju vijekovima, i koji se, kako narod kaže, u manastiru odvajkada proizvode.
`To je bila manastirska ekonomija, manastir je živio od toga, kao i drugih poslova kojima su se bavili ovdašnji kaluđeri u metosima koje je Tvrdoš imao. Zna se, na primjer, da je obližnji manastir Duži bio metoh tvrdoški jedan veliki vremenski period, gdje se uzgajala manastirska stoka`, objašnjava on.
U kompleksu manastira pronađena je i jedna čatrnja, na čijim zidovima se vide tragovi vina, što nedvojbeno ukazuje na činjenicu da su monasi u njoj, umjesto da bude bazen za vodu, čuvali vino.
SPOJ MODERNOG I TRADICIONALNOG
`Vino je jedno od najkompleksnijih pića na zemlji, pa nije ni slučajno da je Gospod Isus Hristos ustanovio da se ono unese u liturgiju. Zato i mi, kada ga pravimo, znamo da će se ono koristiti u svetoj liturgiji i da će blagodeću Duha svetoga, postati krv Hristova kojom se pričešćujemo`, izgovorio je otac Savo ove riječi kao molitvu, uvodeći nas, u stvari, u priču koja je, kako kaže, samo nastavak kontinuiteta pravljenja vina na ovome mjestu.
Obnavljanjem starog podruma iz petnaestog vijeka, kao i ostalih starih manastirskih podruma, koji datiraju vijek ili dva kasnije, monasi tvrdoški koji su obišli najbolje evropske vinarske kuće, uz pomoć tehnologa, krenuli su i u proširivanje ove djelatnosti.
Nekoliko godina nakon obnove manastira 1996. godine, ponovo je pokrenuta i proizvodnja vina na način da je moderna tehnologija koju ovo vrijeme zahtijeva, ipak, prilagođena staroj mediteranskoj tehnologiji proizvodnje vina, tako da se, po receptu starih hercegovačkih vinara, vrenje i odležavanje vina odvija i u modernim metalnim cisternama koje se nalaze u novim podrumima vinarije, ali i u velikim hrastovim bačvama, u starim manastirskim podrumima.
Od prvih kapaciteta vinarije od oko 20.000 litara vina, kada su stare drvene bačve i badnjevi stari i preko stotinu godina kupovani uglavnom od poznatih vinara domaćina, pa onda obnavljani, vinarija se proširivala na način da je, pored kupovine savremene i moderne opreme, nabavljeno i nešto bačvi od kruševačkog `Rubina`, starih takođe desetinama, čak i preko stotinu godina. Sve to je dovelo do današnjeg vrlo visokog nivoa tvrdoškog vina i kapaciteta manastirske vinarije od oko 400.000 flaša vina.
Okupani suncem, čak i u zimskom periodu, u izrazito submediteranskoj klimi, plodna kraška polja Popovo i Trebinjsko polje, nastali spiranjem zemljišta sa okolnih brda, danas rađaju, ne samo vranac i žilavku, nego i mnoge svjetske vrhunske sorte.
`VINSKI PUT`
Za razliku od razvijenih evropskih zemalja, koje proizvode 45 kilograma vinskog i 25 kilograma stonog grožđa po glavi stanovnika, Bosna i Hercegovina, zajedno s Republikom Srpskom, proizvede tek nešto oko tri kilograma vinskog i desetak grama stonog grožđa, što predstavlja još jednu od velikih šansi hercegovačkih vinogradara, ili onih koji se time tek planiraju baviti, jer velika većina potrebna za pravljenje vina se uvozi.
S druge strane, mnogi trebinjski vinogradari, privatnici, ali i oni iz državnog sektora, prodaju sirovinu.
Zbog toga, prema riječima oca Save, manastir Tvrdoš planira da s Udruženjem vinara i vinogradara iz istočne Hercegovine `Vinos` omasovi proizvodnju vina na način da se u Popovom polju napravi veća vinarija koja bi bila kapaciteta do milion, čak i milion i po flaša.
Vinarija bi, kako je zamišljeno, mogla da preradi cio rod Popovog i Trebinjskog polja, tako da se uopšte ne bi prodavalo sirovo grožđe sa ovih plantaža, nego bi se dobijao gotov proizvod, odnosno vino.
U tom kontekstu bi se od pravljenja vina mogao razviti biznis tipa malih i srednjih preduzeća, koja se ovdje odavno zagovaraju.
Prema planovima Udruženja vinara i vinogradara istočne Hercegovine `Vinos`, na taj bi se način mogao stvoriti veliki kapital u Hercegovini, gdje bi se na potezu od granice sa Crnom Gorom do federalnog dijela BiH moglo podići i 20 do 30 vinarija manjeg i srednjeg kapaciteta.
Svjesni činjenice da svugdje u svijetu svaki vinski region određenog geografskog porijekla, obavezno posjeduje i svoj `vinski put`, odnosno `vinsku kartu` na kojoj su unesene njihove vinarije sa tih mikrolokaliteta i geografskih područja, i u `Vinosu` planiraju slične aktivnosti.
Otac Savo kaže da bi se na taj način zaštitilo i naše geografsko područje kao postojbina vrhunskih crvenih i bijelih vina kakvih nema u svijetu, što bi umnogome poboljšalo i turističku ponudu ovog regiona.
`Vinski put bi krenuo iz područja Lastve, stare srednjovjekovne Njemačke župe Vrm, odnosno granice sa Crnom Gorom, gdje su još u vrijeme austrougarske vladavine bili čuveni, takozvani, Carski vinogradi, gdje je autentično porijeklo žilavke i gdje se i dan-danas nalaze podrumi iz vremena Monarhije. Put bi se dalje nastavljao kroz Trebinje, pa sve do Popovog polja i Ljubinja, odakle bi se nadovezivao na zapadnu Hercegovinu, gdje već postoje vinogradarski regioni`, kaže otac Savo.
Ovim projektom bi se otvorila mogućnost i za razvoj turizma ovoga kraja, jer vinski turizam je trend danas u svijetu.
Zamisao je razrađena tako da bi turisti iz Hrvatskog i Crnogorskog primorja, koji ni u blizini Dubrovnika, niti Herceg Novog, nemaju takvu vrstu ponude, a ovdje bi im se pružila prilika da obiđu vinograde sa kojih se proizvodi to vino, da vide način njegove proizvodnje, na koji način se čuva, flašira i konačno, da probaju vina ovog kraja, da ih kupuju, naručuju, što je jedan od izuzetno dobrih načina da se svugdje u svijetu promovišu naši Bogom dani darovi u Hercegovini...