ŠIPOVO - U parku prirode "Stara vodenica" na Janjskim otokama, parceli okruženoj vodom koju je naslijedio od oca, Kosta Mitrić, varilac u penziji, postavio je table sa porukama.
Svaka je, kaže, nastala nakon dugog promišljanja ili životnog iskustva. On je samo zapisao.
Radoznale goste domaćinski dočekuje na drvenom mostiću i spontano vodi od jedne do druge table, postavljene na štapu ili letvi.
"Najveće bogatstvo ne čuva se u džepu, nego u srcu".
"Što više zatvaraš oči, sve manje otvaraš srce".
"Gladan stomak, prazan novčanik i slomljeno srce mogu te naučiti najvažnijim životnim lekcijama".
"Utišaj grad, pojačaj prirodu".
Kosta i njegova supruga Milica u kutku, kod stare vodenice koju je davno izgradio njegov otac Mitar, osmislili su svoj čaroban svijet. Žive u stambenoj zgradi u Šipovu, ali ovdje provode najviše vremena.
"U Šipovu samo prespavamo i odmah idemo u Janj. U stanu nas sve guši, a ovdje sve opušta", kaže Kosta, pokazujući među klupama i stolovima od drvenih greda svoje poruke.
"Ako pokažeš čovjeku da ga voliš, a psu da ga se bojiš, reagovaće isto. Pas će te ugristi za nogu, a čovjek za srce".
Milica, Kostina supruga sa kojom je u braku 56 godina, sjedi na klupi pored vodenice, pažljivo sluša i ponešto dodaje.
"Ne čujem od vode, od slapova. I ne trudim se da čujem, Kostina priča mi je poznata. On to uvijek isto govori, svakome. A šta bi drugo", uključuje se Milica u naš razgovor. U Kostinu literarnu zanimaciju i teoriju o životu u prirodi dobro je upućena.
"Sve njegove parole su dobre, i meni se dopadaju. Kada sam se za njega udala, nisam ni znala da je tako pametan", šaljivo dobacuje Milica.
Imate li još omiljenih parola, podstičemo Kostu na priču…
"Imam, kako ne bih imao", odgovara bez zadrške i oklijevanja…
"Pored vodenice, tu na staroj vrbi i jošikama, postavio sam mnoge poruke. Jedna je posebno dobra, kao da ju je napisao Ivo Andrić - a ne ja, varilac u penziji. Glasi: 'Svi smo mi ljudi, samo je malo ko čovjek'".
Tako svoju životnu priču Kosta svakodnevno nadograđuje u čarobnom ambijentu Janjskih otoka, kojeg svakog ljeta posjećuju mnogi, da bi se rahladili i osvježili.
Za mene je, opet će Milica, najbolja poruka koju je Kosta postavio pored točka vodenice: "Tajnu je najbolje povjeriti lažovu, ako te oda, niko mu neće vjerovati".
Kosta ove poruke prvo zapisuje na papir, kod kuće, u gradu, u različitim prilikama.
Prvo ih iščitava supruzi Milici. Ona je njegov prvi slušalac i strogi kritičar.
"Nikada se ne zna kakvu ocjenu ću od nje dobiti. Ako je ništa ne boli, što se rijetko dešava, svaka poruka je dobra. Ako je tog dana bole leđa ili noga, možda glava, ni moje pisanije za nju ništa ne vrijede", objašnjava Kosta stavove svoje supruge, ili, kako bi to pjesnici i pisci novog doba kazali, recenzenta, čije stavove ne može zanemariti.
"Šta kaže narod, posjetioci ovog parka, i gosti", pitamo domaćina.
"Kažu sve najbolje. Niko nije ništa loše komentarisao. Iznenađeni su. Svi pitaju da li sam smislio ili prepisao ove poruke. Nikome nije jasno da je sve to iz moje glave i da sam ja uredio ovaj park", objašnjava Kosta, maštoviti osamdesetogodišnjak kojeg boravak u prirodi nadahnjuje i budi njegovu maštu.
"Kosta svakoga ko ovdje dođe namjerno ili slučajno prvo ponudi rakijom od šljive ili kruške, koju čuva u vodenici, pa kada popiju - hvale njega kao pisca na sav glas. Što više piju, bolje ga hvale, a njemu drago. Sve bi dao za lijepu riječ o sebi. Takav je", dodaje Milica.
Vodenica je decenijama mljela, za njihovu porodicu i za nekoliko sela. Sada je utihnula, a kolo se zavrti u rijetkim prilikama.
"Otkad se žito može prodati, a brašno kupiti u prodavnici, nema meljave", objašnjavaju Milica i Kosta.
Po tom pitanju su saglasni. Za druge teme uglavnom nisu.
"Nema takve slasti kao što je kukuruza od brašna iz ove vodenice, koju sam obnovio prije nekoliko godina. Izgradili su je 1956. godine moj otac Mitar, i braća Dušan i Mirko".
Na Kostinu tvrdnju Milica opet kontrira.
"Meni je to brašno gorko, trglo mi je na usta i na nos. Nosila sam iz Čuklića vreće žita u ovaj mlin, hodajući bosa po brdima i planinama, stazama kojim se ni koza ne može spustiti niti popeti. Kada dođem do mlina duša mi u nosu", žali se Milica.
Zato me sada bole i noge i leđa i kukovi - sve me boli, dodaje.
Kosta nevoljno sluša. Ova priča krnji bajkovitu sliku, što mu i nije naročito po volji. Ali, ćuti, samo se osmjehuje.
Neće Milici da bude protivan. Zato prelazimo na druge teme… Kostu pitamo za goste, iz kojih krajeva i država dolaze u Janj i u njegov park.
"Dolaze Nijemci, Francuzi, Španci, Italijani, Belgijanci... Stižu sa svih strana svijeta. Dopada se njima ovdje više nego nama. Mi ne cijenimo i ne poštujemo svoje. Uvijek je nama, prijatelju, tuđe ljepše i bolje, a to ne valja. Zato ja nikome ne dam pardona. Ovaj kutak, gdje rijeka Janj, pitka i hladna, vijekovima udara o stijene, gdje se prelijeva niz strmine, gradi vodoskoke, poji ljude, ali i crva i mrava, i pticu i ribu, najljepši je na kugli zemaljskoj".
Kako se sporazumijevate sa strancima, upitasmo Kostu.
Ja na srpskom ili ruskom, prvom me majka naučila, a drugi, ruski, učio sam u školi.
"Ko ne razumije, neka se snalazi. Ja mu ne mogu pomoći", odrečno saopštava Kosta Mitrić.
"Ovdje su nekada bile desetine vodenica, mljelo se na sve strane. Bilo je naroda, i stoke, imao ko da radi i da jede, da troši", opet će Milica, tek da dopuni njihovu zajedničku priču.
Kosta je zagazio u 81. godinu, a Milica u 75.
Žive sami, godinama.
Njihov sin je u Njemačkoj, kćerka u Belgiji, a unuci u Subotici, u Srbiji. Povremeno dolaze, a često zovu da čuju kako su roditelji i šta rade. Ovdje, na Janjskim otokama, kažu, njima je najbolje i ni po koju cijenu ne bi otišli nigdje na bijelom svijetu.
Na kraju, kao na početku našeg susreta, Kosta nas je ispratio porukom, ispisanom na komadu bukove daske. "Život je kratak, zato koračaj polako".
Vaganska pećina i uspomena
Milica Mitrić priča da je rođena u selu Vagan, poznatom po vaganskoj pećini.
"Tu je Kosta dolazio, kod ovaca i krava, koje sam čuvala pa kada pljusne kiša ili zavlada žega kao sada - mi se sklonimo u pećinu. Tako smo počeli našu ljubav i zajednički život. Danas omladina putuje po svijetu, izlazi u skupe hotele, a naš izlazak bio je u pećinu. Pećinska ljubav. I šta nam fali - ništa", tako priča Milica Mitrić, postavlja pitanja i na njih odgovara.
