U svakom iznenadnom narušavanju ljudskog zdravlja ili pogoršanju usljed bolesti koja može ugroziti ljudski život, ekipe Hitne pomoći su dužne da reaguju i spasavaju ljudske živote. Međutim, kako ističu, kod izvršenja takvih zadataka često nailaze na mnoge prepreke kao što su pozivi koji nisu hitni, a na terenu su to arhitektonske barijere, kao i problemi u saobraćaju.
S druge strane sve je više bh. građana koji se žale na njihovu efikasnost, ističući da im čekanje dolaska Hitne pomoći ponekad traje kao vječnost.
Osim tih problema, u pojedinim dijelovima BiH postoje mjesta u koja ne dolazi Hitna pomoć zbog udaljenosti.
Snalaze se kako znaju
Primjer je područje Nemile u Zeničko-dobojskom kantonu koje čini 14 mjesnih zajednica, tako da se stanovnici snalaze kako znaju i umiju.
"Hitna pomoć postoji kako bi se reagovalo isključivo u situacijama kada su ljudski životi ugroženi, međutim odavno od nas pomoć traže i oni kojima je mrsko da se naruče kod svog ljekara. Čekaju da padne noć i dolaze jer ih boli grlo, hoće da izvade zub, i to nas usporava u reagovanju kod zaista hitnih slučajeva", kaže Alija Mulaomerović, direktor Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo.
Ističe da na velike probleme nailaze i na terenu.
"Sarajevo je poznato po zagušenjima u saobraćaju, a najteže nam je kada se mora intervenisati u općini Stari grad gdje mi nemamo svoj punkt, a to nije područje sa malim brojem stanovnika. A što je još gore u tom dijelu grada su veliki saobraćajni čepovi, a imate, mi ih zovemo zlatnih deset minuta, da nekome spasite život. Ali snalazimo se kako znamo, samo da nije toliko poziva za koje građani smatraju da su hitni, a u stvari nisu", kaže Mulaomerović.
Sarajlija Mušan Č., sa kojim se slažu i neki njegovi sugrađani, kaže da se ne treba govoriti samo o problemima na koje nailazi medicinsko osoblje Hitne pomoći, već i o tome da to osoblje u nekim situacijama ne zna procijeniti koji su to hitni slučajevi.
"Umjesto što se na telefon javljaju tehničari ili dispečeri, trebalo bi to da čine ljekari i drugo medicinsko osoblje. Znam dosta slučajeva kada nisu htjeli doći, a trebalo je. Takođe, ni naši porodični ljekari, iako se prvo njima obratite, ne žele da nazovu Hitnu i kažu im da dođu kada vam je život u opasnosti nego vam kažu da nazovete Hitnu", priča Mušan Č.
Mulaomerović kaže da se na telefon u Zavodu javlja dispečer, ali da se pored njega nalazi ljekar.
"Dakle, ne znam šta bi tu još trebalo. Što se tiče saradnje porodične medicine i nas, ona zaista ne postoji, a i nama i njima bi bila od koristi. Teško im je da odu na adresu kod svog pacijenta, nego im kažu da zovu Hitnu. Trebalo bi da oni urade šta mogu, a ako se uvjere da je pacijent životno ugrožen da nas nazove ljekar i kaže da dođemo. To bi nam svima olakšalo", kaže Mulaomerović i dodaje:
Sanjaju o Hitnoj
"U noćnim satima imamo veliki broj pacijenata u Zavodu koji nisu hitni slučajevi. Tako od 500 pacijenata, u 80 odsto slučajeva su za porodičnu medicinu, ali od nas traže pomoć jer ne žele da čekaju kod porodičnog ljekara ili zato što nemaju zdravstveno osiguranje. Znaju da im mi nećemo naplatiti pregled, jer kako uzeti novac od nekoga koji taj novac nema. Da ima - ne bi kod nas dolazio, tako da već odavno nismo samo medicinska već i humanitarna ustanova".
Za razliku od stanovnika Sarajeva, koji imaju centralnu Hitnu pomoć i punktove u većini opština, stanovnici nemilskog područja u Zeničko-dobojskom kantonu nemaju ni adekvatno ambulantno liječenje.
"Mi o Hitnoj pomoći možemo samo sanjati, odnosno o punktu. U Nemiloj imamo ambulantu sa jednim ljekarom koji radi od sedam do 15 sati. I tu se ne liječimo samo mi, već i stanovnici još 69 mjesnih zajednica, što je ukupno 20.000 stanovnika. Toliko ljudi na samo jednu ambulantu. Od Nemile do Doma zdravlja u Zenici je 17 kilometara, ali nama je još i dobro kako je stanovnicima u Šerićima koji su od Zenice udaljeni 38 kilometara. I šta sad? Ne smijete ni zamisliti situaciju da je život nekome od njih ugrožen, nigdje Hitne, doktora, a do prve zdravstvene ustanove je toliko kilometara", ogorčen je Miralem Rebić, predsjednik mjesne zajednice Nemila.
Ističe da su molili nadležne da se bar radno vrijeme ambulante u Nemiloj produži do 19 sati, ali da to nije učinjeno.
"Snalazimo se kako znamo i umijemo", kaže Rebić.
U Hitnoj pomoći Zenica su potvrdili da ne mogu intervenisati na nemilskom području zbog udaljenosti.
"Govoriti sada o otvaranju naših punktova u pojedinim mjestima oko Zenice je, blago rečeno, suludo, jer mi jedva dobijemo vozilo za intervencije, a kamoli da se izdvajaju sredstva za to, što je žalosno, općenito u našem zdravstvu", kažu u toj ustanovi.
I oni su potvrdili da imaju mnogo pacijenata u noćnim satima koji dolaze, a koji nisu hitni slučajevi.
Medina Bićo, ljekar Hitne pomoći pri Kantonalnoj bolnici Goražde, kaže da oni nemaju punktove.
Teško dolaze do sela
"Trebalo bi ih imati jer ima udaljenih mjesta i sela do kojih se teško dolazi, ali valjda je nadomjestak dobra saradnja sa domovima zdravlja koji nam jave kada je neki pacijent životno ugrožen i da će nam ga dovesti. Tako imamo vremena da se spremimo za dalju intervenciju", kaže Bićo i dodaje:
"U Goraždu u centru, kada svojim vozilom idemo na teren, nemamo problema sa gužvom u saobraćaju i uglavnom se u zadatom roku stiže do ugroženih pacijenata. I mi imamo pacijente koji dolaze u našu službu u noćnim satima, a nisu životno ugroženi, ali tu se ne može ništa učiniti već pregledati pacijenta i pružiti mu medicinsku uslugu".
Medicinari kažu da su najčešći simptomi koji zahtijevaju hitno angažovanje ekipe Hitne službe na terenu besvjesno stanje, smetnje disanja, bol u grudima, bol u stomaku, poremećaj pulsa, krvarenja, epileptički napadi, trovanja, alergijska stanja, grozničava stanja, saobraćajni udesi, nasilje u porodici, teška psihotična stanja...
Dolazak do pacijenta zavisi od mnogo faktora, koji ujedno mogu stvoriti problem brzog pružanja medicinske pomoći na terenu kao što su udaljenost pacijenta, davanje netačne adrese, nesaradnja drugih učesnika u saobraćaju, nepristupačnost na terenu, neprohodnost puteva, vremenski uslovi...
U Hitnoj pomoći u Bijeljini kažu da se dosta razlikuje vrijeme koje im je potrebno da stignu do pacijenta koji traži pomoć.
"Pokrivamo područje do Donje Bukovice, koje se nalazi 28 kilometara od Bijeljine, a to je veliko područje. Treba sigurno od 15 do 20 minuta i više dok ambulantna kola stignu do pacijenta. Sve zavisi od kilometraže", pojašnjavaju u toj zdravstvenoj ustanovi.
Dodaju da oprema kojom raspolažu zadovoljava njihove potrebe za rad.
"Imamo kiseonik, udloge za saobraćajke, spinalne daske koje se stavljaju pacijentima koji su povrijeđeni u saobraćajnim nesrećama... Imamo pet ambulantnih kola, četiri sanitetska vozila i pežo 5. Za sada odgovara oprema", rekla je Milena Nikolić, glavna sestra Hitne pomoći u Bijeljini.
Nije precizirala koliko je učestalo da kola Hitne pomoći dođu kasno da pacijenta, to jest u onim slučajevima kad je pacijent preminuo.
Brzina zavisi od raznih faktora
"To nisu učestali slučajevi. Do sada u svom radu nismo imali neke posebne primjedbe na rad naše ustanove. Bilo je pojedinačnih slučajeva, ali rijetko. Desi se nekad da ljudi nisu zadovoljni jer ne može se stići za minut-dva, a njima to djeluje vječno", tvrdi Nikolićeva.
Vesna Plavšić, pomoćnica direktora Hitne pomoći u Prijedoru, potvrdila je da je kompletan prvi red hitnosti predviđen za slanje vozila na hitnu intervenciju, te da brzina dolaska terenske ekipe zavisi od različitih faktora.
"Vremenski prosjek dolaska vozila do pacijenta kojem je potrebna pomoć nismo računali. Sve zavisi odakle je pacijent. Prijedor nije veliki grad, pa pretpostavljam da je to oko 10 minuta u samom gradu, a ako se ide dalje na teren, to bi bilo od 20 do 60 minuta", kažu u prijedorskoj Hitnoj pomoći.
Prema njihovim riječima, oprema u toj medicinskoj ustanovi je kompletna.
"U sanitetskom vozilu imamo sve što je predviđeno standardima za hitnu medicinsku pomoć. Nismo imali neke posebne primjedbe na naš rad. Kod nas se mobilna ekipa sastoji od tehničara i vozača. Tehničar je obučen za ponovno oživljavanje pacijenta i uglavnom cijela ekipa koja ide na teren prošla je obuku za hitne slučajeve i za pravilno dovoženje pacijenta i prvu pomoć", ističe Plavšićeva.
Mirjana Šinik, načelnica Hitne pomoći u Gradišci, kaže da oni procijene da li treba cijela ekipa da izađe na teren ili pošalju samo vozača.
"Ako nam preko telefona kažu da se radi o nekom prelomu, pogotovo što je bio slučaj u proteklom periodu kada se radi o prelomu noge, ruke, kada je pacijent svjestan, kada ne krvari, pošaljemo vozača i tehničara, a kada se pacijent žali na bolove u grudnom košu, na gušenje, na bolove u stomaku, onda izlazi cijela ekipa", pojašnjava Šinikova.
Pacijenta odmah zbrinjavaju na terenu, pružaju mu prvu pomoć i ako je potrebno, dalje ga prevoze do bolnice ili na jednu dužu terapiju u Hitnu pomoć. Vrijeme koje je potrebno da dođu do pacijenta, prema riječima Šinikove, zavisi od toga odakle pacijent zove jer u gradiškoj opštini ima mnogo udaljenih seoskih naselja, čak i do 40 kilometara.
Minut kao pola sata: "Stižemo za pet do sedam minuta, pa do 20 minuta. Raspolažemo apsolutno kompletnom opremom i kadrovski i infrastrukturom smo potpuno opremljeni. Imamo četiri specijalista za hitne slučajeve, tri saniteta, koji zadovoljavaju standardnu aparaturu, od boca sa kiseonikom, setova za oživljavanje pacijenata, torbe za pružanje pomoći na terenu... Jedina primjedba je to što možda brzo ne stižemo", kaže Šinikova.
Smatra da je nemoguće zadovoljiti sve potrebe pacijenata jer se dešava da bude velika gužva u saobraćaju, a u zimskom periodu putevi nekada ne budu očišćeni.
"To je ono zbog čega se pacijenti žale. Vjerovatno bih se i ja na njihovom mjestu žalila, pošto minut kod pacijenta djeluje kao pola sata", zaključak je Šinikove.
Šezdesetogodišnji Sarajlija M.T., koji ima problema sa vrtoglavicom i niskim pritiskom, ističe da je imao loše iskustvo sa Hitnom pomoći.
"Jednom sam imao priliku da se uvjerim u njihovu 'stručnost, ljubaznost, komunikativnost i brzinu'. Osjećao sam se jako loše i pozvao sam Hitnu pomoć, a oni najprije nisu htjeli doći. Tek nakon prijetnje su došli, a potom nisu htjeli da se popnu na peti sprat po čovjeka koji ne može da hoda", ispričao je M.T.
Iz banjalučke Hitne pomoći saopštili su da dobijaju malo primjedaba na svoj rad.
"Primjedaba, istina rijetko, je bilo i biće, nerijetko u situacijama kada ekipa uradi sve i to uspješno, na primjer reanimaciju, i pacijent preživi i oporavi se, ali mi znamo da se one upućuju zbog emotivnog naboja u takvim situacijama, zbog nerazumijevanja procesa rada i slično", kažu u toj medicinskoj ustanovi.
Dodaju da mobilna ekipa u hitnim slučajevima kreće odmah po pozivu, osim u slučaju ako se već sve ekipe nalaze na terenu, što je vrlo rijetko, ali se tad ekipe preusmjeravaju na hitnoću višeg stepena, pa je odlučujući faktor o brzini ukazivanja hitne pomoći udaljenost pacijenta i dostupnost slobodnog vozila.