"Gubitak posla za mene je bio najteži period od onog trenutka kada mi je poginuo muž i kada sam sa dvoje male djece ostala sama. Nakon 24 godine rada našla sam se u strašnoj situaciji, izgubila sam posao, jer je preduzeće zapalo u dugove i krizu. Već dugo živim pod strahom da neću imati ni za preživljavanje", kaže Mira Boškan, predsjednica Sindikata radnika u Fabrici konfekcije "Mladost" iz Mrkonjić Grada.
Ona je već dva mjeseca, kao i ostalih više od 200 radnika ovog preduzeća, na čekanju. Kaže da je neizvjesnost da li će u narednom vremenu biti posla ili je definitivno "ostala na ulici", gora od bilo kakve surove istine.
"Svi smo osuđeni na čekanje, treba to izdržati i psihički, jer se do daljeg ne radi, a za to vrijeme nemamo primanja. I dok smo radili, nismo imali gotovo nikakve uslove, plate su bile male, dovoljne tek za goli život, ali i ta slamka za koju smo se držali, ipak je bila neka vrsta sigurnosti koju sada nemamo", priča Boškan.
Od ovakvog stanja, radnici su, kako kaže, strahovali mjesecima, pretpostavljajući kakav ishod sleduje.
"Radnici su psihički bili preopterećeni pitanjem - dokle ovako. Kada poslije više od dvije decenije rada dođete u situaciju da sjedite kod kuće i samo razmišljate šta učiniti, potpuno onemogućeni da sebi i djeci obezbijedite egzistenciju, više je nego stresno i bolno", kaže Boškan.
Bez posla ne može ni da zamisli kako obezbijediti školovanje svojoj djeci koja su dobri učenici, a koja bi željela nastaviti studije. Takođe, dodaje da joj je u 44. godini gotovo nemoguće naći novo zaposlenje.
U strahu od otkaza je i dosta drugih radnika u BiH jer otpuštanje zaposlenih, kao posljedica globalne ekonomske krize, sve više potresa i našu zemlju.
U posljednje vrijeme u FBiH u tekstilnoj, građevinskoj i automobilskoj industriji rješenja o otkazu dobilo je oko 1.000 radnika. U RS, u oblasti kožno-prerađivačke i tekstilne industrije bez posla je ostalo oko 500 radnika. U zemlji gdje je inače velika stopa nezaposlenosti, gubitak posla predstavlja gotovo nerješiv problem. Zbog straha od otkaza neki od radnika pomoć da prebrode takve dane traže i kod psihijatara.
Nema posla ni za dvije smjene
Finansijskom krizom u BiH su najviše pogođena preduzeća koja su se bavila izvozom, odnosno automobilska, drvoprerađivačka, metalska i tekstilna industrija, koje zapošljavaju na desetine hiljada radnika.
Jedan od najvećih drvoprerađivača u RS, Drvna industrija "Vukelić" iz Aleksandrovca, koja se bavi izvozom, je među prvima osjetila posljedice globalne krize, pa je u proteklom periodu bila prinuđena otpustiti više od 20 radnika. Kako navode u ovom preduzeću, otpuštanje zaposlenih će i u narednom periodu biti neminovno.
Prema riječima Rade Tošića, poslovođe u Drvnoj industriji "Vukelić", pad narudžbi iz inostranstva prouzrokovao je smanjenje proizvodnje, te umjesto dosadašnjeg rada u tri smjene, radnici nemaju posla ni za rad u dvije.
"Narudžbe iz inostranstva su još od juna znatno umanjene, te uprkos dosadašnjim nastojanjima da se zadrže radnici, kada se više nikako nije moglo poslovati, bilo je neizbježno pristupiti otpuštanju zaposlenih. Ukoliko se ovakvo stanje nastavi, još će radnika ostati bez posla", kaže Tošić.
Anina Bundalo-Dimitrijević, inženjer prerade drveta u Drvnoj industriji "Vukelić", navodi da je prodaja u 11 mjeseci ove godine opala za skoro milion evra u odnosu na prošlu godinu.
"Broj zaposlenih u našem preduzeću je smanjen sa 217 na 190 i u planu je otpuštanje još desetak radnika do kraja ove godine. Iako smo jedan od najvećih drvoprerađivača na domaćim prostorima, nismo dobili podsticajna sredstva za koja smo se obraćali Vladi RS, niti obrazloženje zašto nam sredstva nisu dodijeljena", kaže Bundalo-Dimitrijevićeva.
Ističe da su prethodno imali sastanak sa radnicima, koje su upozorili na mogućnost otpuštanja, a koji su i sami, prema svom obimu posla uvidjeli da je izvoz ove godine drastično opao, te su znali da je neminovno da dođe do smanjenja broja radnika.
Čak i oni radnici, koji u Drvnoj industriji "Vukelić" rade i više od deceniju, potreseni su neizvjesnim stanjem.
Vojislav Majstorović, tehničar finalne obrade drveta u Drvnoj industriji "Vukelić", radi već deset godina, ali kao i ostali radnici, strahuje da će se stanje pogoršati, te da bi mogao ostati bez posla.
"Jako je nezgodno, jer, kako vidimo, ovakvo stanje će se i dalje nastaviti. Duže vrijeme radim ovdje i vidim da je posljednjih mjeseci proizvodnja znatno opala, a za nas radnike bi bilo veoma stresno da ostanemo bez posla", kaže Majstorović.
Istog mišljenja je i Tomislav Mihajlović, koji u DI "Vukelić" radi jedanaest godina.
"Zbog toga što smo prošli kroz jako težak period poslije rata, kada je bilo gotovo nemoguće naći zaposlenje, mogućnost da se ponovo preživljava ista situacija obeshrabruje svakog čovjeka. Ja i moja žena radimo ovdje, školujemo dvoje djece, digli smo stambeni kredit i ako se poslovanje ove firme dovede u pitanje, mi smo u bezizlazoj situaciji", kaže Mihajlović.
Neadekvatna podrška nadležnih
Stevo Pucar, ekonomski analitičar Udruženja ekonomista RS, navodi da su radnici u zemljama u tranziciji, ne samo sada, nego konstantno, pod pritiskom da bi mogli dobiti otkaz. Kako navodi, za razliku od razvijenih zemalja, gdje sistem socijalne zaštite ne dozvoljava da ljudi nakon otkaza upadnu u siromaštvo, to kod nas nije slučaj.
"Kod nas je sistem socijalne zaštite na nivou opština, tako da od budžeta opštine zavisi i pokrivenost socijalnom zaštitom stanovništva, koja je najčešće loša, a od koje zavisi stanje u kome će se naći radnici ukoliko dobiju otkaz. Radnik u razvijenoj evropskoj zemlji zna da neće ostati gladan niti na ulici, jer će imati pomoć države, dok u zemljama u tranziciji, radnik kada ostane bez posla, ostajete bez ičega", objašanjava Pucar.
Vedran Peršić, rukovodilac sektora za odnose s javnošću ASA holdinga d.o.o. Sarajevo, smatra da je teško predvidjeti šta će se dešavati u narednom periodu, kada je u pitanju poslovanje kompanije, s obzirom da se situacija mijenja iz dana u dan.
"U kontaktu smo s našim poslovnim partnerima, a naravno da zavisimo od prodaje automobila, kako u Evropi, tako i u svijetu. U ovom trenutku ne planiramo otpuštanje radnika, a razmatramo mnoge opcije, jer pored neizvjesnosti koje kriza nosi, u isto vrijeme može biti i prilika da se probaju neki novi projekti ili ideje. U jednom periodu smo imali povećanje narudžbi u oblasti prevent proizvodnje, odnosno proizvodnje auto-presvlaka, dok smo poslije toga imali i znatan pad. No, ipak, uspjeli smo da zadržimo neku poslovnu stabilnost", ističe Peršić.
Edhem Biber, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, navodi da nema preciznih podataka koliko je ljudi, zbog posljedica recesije, ostalo bez posla, ali da se, prema podacima Saveza sindikata BiH, taj broj kreće oko 1.000 radnika u FBiH.
"To su većinom radnici koji su imali ugovor na određeno vrijeme, te im ti ugovori nisu produženi. Radnicima, koji ostaju bez posla preostaje samo da se vrate na biro, i zavisno od broja godina radnog staža, od tri do 24 mjeseca imaju novčanu nadoknadu", objašnjava Biber.
Ističe da program mjera pomoći za prevazilaženje krize od strane Vlade FBiH nije adekvatan, jer ne predviđa interventne mjere.
"Mjere koje preduzima Vlada FBiH su uglavnom dugoročnog karaktera i odnose se na privredu 2009-2012. godine. U ovom momentu i poslodavce i radnike interesuju kratkoročne, urgentne mjere, koje će odmah pomoći i poslodavcima, ali i radnicima, da prebrode krizu", kaže Biber.
Ističe da je neophodno stimulisati poslodavce da zadrže zaposlene radnike, kako bi i radnici osjetili sigurnost intervencijom Vlade FBiH.
"Mislim da ne postoji adekvatna volja Vlade FBiH da preduzme određene mjere, jer je neophodno da se precizno odrede kratkoročne mjere, a tek onda da se traži podrška socijalnih partnera, što do sada nije ponuđeno", navodi Biber.
Dodaje da je u BiH u tekstilnoj industriji zaposleno oko 50.000 radnika, te da će ta populacija sigurno imati problema, s obzirom da svoje proizvode plasira na svjetsko tržište.
"Ima i zloupotrebe od strane poslodavaca"
Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS, ističe da ni Republika Srpska ne raspolaže egzatnim pokazateljima kada je u pitanju broj otpuštenih radnika tokom posljednjih mjeseci, nego samo paušalnim procjenama.
"Te procjene se nekada kreću od oko 20.000 radnika na nivou BiH, a po iskazima pojedinih poslodavaca, u jednoj grani proizvodnje bi odjednom bez posla moglo ostati oko 6.000 zaposlenih. Od rata, pa do danas, bh. građani žive u neprekidnom strahovanju, od gubitka posla, odnosno strahu da neće nikada zasnovati radni odnos, jer predugo čekaju na radno mjesto, kao i oni koji su se nakon 30 godina rada našli na birou za zapošljavanje i godinama čekaju zaposlenje", objašnjava Mišićeva.
Ističe da su frustracija i strah za ličnu egzistenciju radnika i njihovih porodica nešto što je potpuno poznato na domaćim prostorima, te će samo biti pojačano ekonomskom krizom.
"Trebamo biti realni i znati da privreda RS, nažalost, nije toliko konkurentna na svjetskom tržištu, ali da će, ionako siromašnog izvoza koji smo imali, u narednom periodu biti još manje", smatra Mišićeva.
Dodaje da je Savez sindikata s poslodavcima počeo raditi na tome da se onim preduzećima koja su prva na udaru krize ukaže pomoć od strane države.
"To su uglavnom preduzeća koja rade long poslove i izvoz u drvoprerađivačkoj i metalskoj industriji, te im se moraju dodijeliti stimulativna sredstva, kako bi se spriječilo otpuštanja radnika", navodi Mišićeva.
Dodaje da ima i onih poslodavaca koji zloupotrebljavaju trenutno stanje, prijeteći radnicima da će ih sve otpustiti zbog ekonomske krize, ako ne budu raditi za "male pare".
"Ne smije se desiti da dođe do bilo kakvog otpuštanja radnika, a da prije toga nisu ispoštovane zakonske odredbe, dakle, isplata otpremnine, povezan radni staž i sve obaveze koje poslodavac mora po zakonu ispuniti", ističe Mišićeva.
Smatra da bi Vlada RS u idućoj godini morala planirati sredstva kojima bi neutralisala pojavu eventualnog viška radnika zbog ekonomske krize, kako bi na taj način kroz socijalni program radnici bili zbrinuti i imali mogućnost da prežive dok ne zasnuju novo radno mjesto.
Vlada RS je odlučila da će od 1. januara do 1. jula 2009. godine subvencionisati troškove poreza i doprinosa za topli obrok za ona preduzeća, koja u oblasti industrije tekstila, kože i obuće spremaju hranu za radnike u sopstvenim restoranima i to u iznosu od 50 KM mjesečno po zaposlenom radniku.
Vlada RS izrazila je spremnost i da se za preduzeća iz oblasti proizvodnje tekstila, kože i obuće, posredstvom Investiciono-razvojne banke obezbijede povoljniji kreditni aranžmani za izvozne poslove, sa grejs periodom od jedne godine, kako bi se podstakla konkurentnost ove privredne grane.
Kako navodi Aleksandra Bijelić, sekretar Udruženja tekstila, kože i obuće u Privrednoj komori RS, do sada je prema određenim procjenama, samo u oblasti kožnoprerađivačke i tekstilne industrije u RS bez posla ostalo 500 radnika.
"Neophodno je raditi na tome da se bar zadrži trenutni nivo zaposlenosti, odnosno da se ne nastavi otpuštanje radnika i Vlada RS je već preduzela određene korake u tom pogledu", kaže Bijelićeva.
Ko i zašto dolazi kod psihijatra
A da je zdravstveno stanje, zbog stalnog stresa i straha od gubitka posla, bh. radnicima veoma ugroženo, potvrđuje psihijatar Saša Arnaut i ističe da sve veći broj ljudi zbog problema na radnom mjestu i straha od gubitka posla traži pomoć psihijatra.
"Naročito su pod rizikom ljudi između 50-60. godine svjesni da teško mogu naći novi posao, a najveći je broj onih koji se obraćaju, a koji su pod direktnom prijetnjom otkaza, zatim oni koji su izloženi raznim drugim vrstama stresa na radnom mjestu, oni koji su već dobili otkaz, a ne treba zaboraviti ni one koji dugi niz godina bezuspješno traže posao po završetku školovanja", navodi Arnaut.
Ističe da globalna kriza povećava strah i neizvjesnost, te da za naše uslove, "dolijeva ulje na vatru". Dodaje da su prethodna događanja, odnosno rat, ekonomska blokada i opšte siromaštvo uticali na takvo stanje da među radnicima postoji veliki strah od gubitka posla, koji je nakon smrti bliskih osoba najstresniji događaj u životu čovjeka.
Strah od gubitka posla, kako navodi Arnaut, kod radnika izaziva neprijatna neizvjesnost uz aktiviranje nagona samoodržanja za sopstvenu egzistenciju, ne samo materijalnu nego i psihološku.
"Ne treba zaboraviti da je sam čin rada veoma značajan za mentalno zdravlje pojedinca i ne treba ga svoditi samo na materijalnu sigurnost. Apsolutno svi oni koji su se obratili za pomoć imaju osjećaj nesigurnosti i gubitak samopoštovanja, osjećaj bespomoćnosti uz brojne druge smetnje, kao što su napetost, tuga, brze promjene raspoloženja, razdražljivost, impulsivnost, slaba pažnja, loše pamćenje i otežana koncentraciju što vodi u promjenu ponašanja i socijalnih kontakata, kao što su pasivnost, nedostatak interesovanja i energije ili pretjerana aktivnost i nemir", objašnjava Arnaut.
Među onima koji traže pomoć su i žene u trećoj deceniji života, u prosjeku s jednim djetetom, sa srednjom ili višom školom, seoskog porijekla s prebivalištem u gradu.
"Kliničkom slikom dominira depresivna simptomatologija u vidu prepuštanja sudbini, često fatalističko praćenje horoskopa, astrologije, malih uloga na sreću uz socijalno povlačenje i brojne tjelesne senzacije. Poslije nastupa faza revolta koju karakteriše iritabilnost, emocionalna labilnost, impulsivnost, često uz optužbe roditelja i društva", navodi Arnaut.
Stalni strah i frustracija zbog gubitka radnog mjesta kod nas je jednostavno postao dio svakodnevice, svi se slažu, ali zaključuju da se to napokon treba promijeniti. Za radnike bi radna mjesta zakonom trebala biti bolje garantovana, te da se njihova prva poštuju i u praksi. I sistem socijalne zaštite bi se trebao poboljšati, a ne da ostati bez posla znači ostati i bez onog osnovnog za život.
Na portalu "Posao.ba" nema promjena
Nermana Ajanović-Hajdarpašić, voditeljica marketinga na web sajtu "Posao.ba", tvrdi da poslodavci i dalje, isto kao i ranije, oglašavaju radna mjesta, te da u tom pogledu uprkos pričama o posljedicama globalne krize u BiH, nije bilo promjena.
"Do sada nismo radili istraživanja u kontekstu ekonomske krize. Sigurno je da strah kod zaposlenih postoji, još više zbog toga što smo svi pod utjecajem medija i priče o ekonomskoj krizi, ali što se konkretno tiče našeg portala, kriza se još nije odrazila", kaže Ajanović-Hajdarpašićeva.
Ističe da krajem godine obično dođe do smanjenja broja oglašenih poslova, koji se naglo poveća krajem januara kada se završe obračuni i godišnji planovi.