..., penzionisani rudar, s nestrpljenjem čeka odluku o konačnom statusu Kosova. Ali, kakva god odluka da bude, ovaj sedamdesetogodišnjak iz Gračanice, jedne od najvećih srpskih enklava, riješio je da ostane na svom ognjištu.
`Gde, bre, da idem?!`, kaže, dok pažnju prolaznika zaokuplja dugačka kolona blindiranih džipova.
`Sa sto evra penzije, nigde se ne ide.`
Njega, kao i većinu stanovnika Gračanice, muče i nerviraju iste stvari. Neimaština, pojačana stalnim iščekivanjem statusa Kosova, ispunjava mu ove dane, donekle, ipak, mirnije, nakon najave kratkog odlaganja prijedloga o budućnosti Kosova.
VLADIKU ČUVAJU STRANCI
U Gračanici, nadaleko poznatoj po manastiru i crkvi, podignutoj u 14. vijeku, živi nekoliko hiljada Srba. Koliko tačno, to se niko i ne usuđuje da pretpostavi, pošto je poslije bombardovanja 1999. godine i eskalacije etnički motivisanog nasilja marta 2004. godine, broj stanovnika uvećan izbjeglicama iz manjih srpskih sredina.
Manastir, kao i vijekovima prije, centar je duhovnosti ono nešto preostalih kosovskih Srba. To na Kosovu, podijeljenom granicom stalnih etničkih napetosti, podrazumijeva i stalnu stražu snaga KFOR-a.
`Gde i kako živimo, najbolje se vidi iz ovih vojnika koji su oko mene`, kaže vladika raško-prizrenski Artemije, dok ga, s puškama na gotovs, prati specijalna jedinica UNMIK-a, zadužena za obezbjeđenje VIP ličnosti.
`Crkve su nam srušene, narod lišen ljudskih prava, živimo u neizvesnosti..., eto kako živimo`, priča vladika, koji se, u trenutku posjete ekipe `Nezavisnih` Gračanici upravo vratio iz posjete Americi, gdje je lobirao za srpske argumente o konačnom statusu Kosova.
Vladika Artemije uvjeren je da se prilike u centrima odlučivanja, ipak, mijenjaju i da se pozicija Srba sa Kosova sve više uvažava, kod donošenja odluke o statusu. Crkva je svjesna da su centri odlučivanja hiljadama kilometara od Gračanice, pa su u proljeće ove godine angažovali lobističku firmu u SAD, kao bi se čuo njihov glas u trenutku dok se odlučuje o sudbini Kosova.
`Obilaskom svetskih centara moći, želeli smo da ukažemo na posledice koje bi nastale po region, ako bi Srbiji bilo nametnuto rešenje za Kosovo, odnosno ako bi ono dobilo nezavisnost i time bilo odvojeno od matice. Uspeli smo, ipak, da stvari, ipak, počnu da se menjaju jer je sve više glasova iz SAD, Evrope i Rusije da od nezavisnosti neće biti ništa i da se do konačnog statusa može doći samo pregovorima, na način da zadovolji obe strane`, ističe vladika Artemije.
On dijeli mišljenje većine Srba sa Kosova - nametnuto rješenje, kakvo god da bilo, ne bi bilo nikakvo rješenje.
ŽELJA ZVANA STRUJA
Dok se čeka da Marti Ahtisari na proljeće predstavi prijedlog rješenja za Kosovo, Srbi u Gračanici, kao i po drugim enklavama, žive u neizvjesnosti, suočeni sa svakodnevnim problemima. U Gračanici, gdje su Srbi apsolutna većina, kažu, nema većih problema što se tiče bezbjednosti, ali ima sa strujom. Stalne redukcije s kojima se, po tvrdnjama Srba u enklavama, oni suočavaju mnogo češće nego Albanci, već duže vrijeme su hronični problem.
Dok sjedi u polumraku jednog gračaničkom restorana, Srđan Vasić, načelnik Kosovskog okruga, kaže da svakodnevni problemi, poput stalnih redukcija, ali i ponuda Albanaca za prodaju zemljišta preostale kosovske Srbe stavlja na veliko iskušenje.
`Mnogi ne mogu da odole izazovu, pa prodaju zemlju i odlaze u Srbiju`, kaže Vasić, čiji okrug, kao tijelo Vlade Srbije, pokriva teritoriju centralnog Kosova, gdje je locirana većina srpskih enklava. Cijene zemljišta u okolnim mjestima, smještenim uz magistralni put za Prištinu dostižu astronomske cifre - sto kvadrata na dobroj lokaciji prodaje se po deset do petnaest hiljada evra. Prodaja zemljišta nije zahvatila Gračanicu, ali su neka srpska sela, priča Vasić, potpuno izmijenila etničku strukturu zbog masovne prodaje zemljišta.
`Naš katastar ne priznaje takav promet nekretninama, ali oni to bez ikakvih problema odrade u Prištini`, veli Vasić.
KUD PUKLO DA PUKLO...
Na prodaju svog imanja i ne pomišlja penzionisani rudar... Ostaje mu, kaže, samo da čeka da vidi šta će Ahtisari predložiti.
`Imamo neku nadu, kobajagi...`, kaže. Ali, šta god da odluče, neću nigde ići, pa kud puklo da puklo.