Nisam nigdje vidio jednu tako čudnu varoš koja ima tako brdovit i valovit položaj. Djeluje istovremeno veselo, opasno i strašno, zapisao je čuveni putopisac Evlija Čelebija, kojeg je put u Čajniče nanio daleke 1664. godine.
I zaista isti utisak steći će svako ko prvi put ugleda ovu varoš stiješnjenu rječicom Janjinom, Ciceljem i Čivči brdom na nadmorskoj visini većoj od 800 metara.
Niko ne zna kad je osnovano i ko ga je tačno osnovao, ali za crkvu u Čajniču i njenu čudotvornu ikonu presvete Bogorodice malo je pravoslavaca koji nisu čuli.
Poznati su i višesmisleni stihovi: "Šta ih briga, šta se koga tiče što ja idem crkvi u Čajniče!" A u Čajniče se najčešće ide 21. septembra, za Malu gospojinu.
Primijetio je to i Čelebija koji Čajniče naziva teferičnim mjestom, jer u njega dolaze ljudi iz susjednih mjesta na vašar. Jedino je njegovom oku iskusnog putopisca promakla stara crkva posvećena Uspeniju presvete Bogorodice, ali možda je onako malu i skoro dopola ukopanu u zemlju jednostavno nije ni primijetio.
Crkva iz doba Nemanjića: Vrijeme nastanka prve pravoslavne crkve na području čajničke opštine datira s početka 15. vijeka. Najstariji zapis o njoj, a koji se i danas čuva u riznici hrama, nalazi se na koricama drevne rukopisne knjige koja se naziva "Prolog". Knjiga sadrži kratak opis života svetitelja i pisana je prije više od pet vijekova. Godina zapisana ispod imena hrama na toj knjizi je 1492. U zapisu ne stoji da je crkva tada podignuta, nego da je to prvi očuvani pomen o njoj, što navodi na zaključak da je crkva postojala i ranije. Nema podataka o tome kako je prvobitno izgledala ova pravoslavna građevina. Nisu sačuvani nikakvi pisani podaci, niti kakvi tragovi temelja, ostaci ili iskopine. Ovako skroman izgled, prost oblik i duboka ukopanost u zemlju imale su stare crkve po varošima u doba turske vladavine. Sagrađena je od lomljenog kamena i maltera.
Godine 1943, između 11. i 12. aprila, stradala je od eksplozije. Ostali su samo goli zidovi. Po završetku rata je obnovljena i osveštana 20. jula 1946. godine.
Čudotvorna ikona Godine 1857. u Čajniču je započeta izgradnja velelepnog hrama koji je ponio naziv Nova crkva. Zidao ga je neimar Petar Todorović iz Velesa sa svojom družinom. Oni su je ukrasili ikonostasom u rezbariji, ikonama i zidnim slikama. Osveštana je i propojana šest godina kasnije, tako da danas Čajniče ima dvije crkve jednu pored druge. Novi hram, takođe posvećen presvetoj Bogorodici, veliki je i građen u stilu starih, istočnjačkih građevina sa namjenom bogosluženja.
Još u prošlom vijeku Nova crkva je pretrpjela izvjesna oštećenja od jakih zemljotresa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su Italijani zapalili eksploziv u crkvenoj porti, crkva je dobrim dijelom oštećena. Tako je stajala sve do pedesetih godina kada je tadašnji paroh, jeromonah Vasilije Domanović uz učešće crkvenih vlasti na čelu sa Visokopreosveštenstvom mitropolitom Nektarijem započeo obnavljati ovu veličanstvenu građevinu. Obnovljenu crkvu osveštao je patrijarh srpski gospodin German sa vladikama na Malu gospojinu 1959. godine.
U njoj čuvaju stare rukopise, štampane knjige i ikone. Među njima je i čuvena ikona svete Bogorodice, koju je, po crkvenom i narodnom predanju, izradio jevanđelista Luka. Ona je istovjetna ikonama u Jerusalimu i Svetoj gori. Čudotvorna ikona se u crkvi nalazi preko 400 godina i donesena je iz manastira Banja kod Priboja na Limu.
Za svu slavu i ugled Čajniče ima da zahvali samo ovoj ikoni, jer je zbog nje mjesto postalo čuveno i zavjetno - mjesto hodočašća.
Ova ikona jedinstven je sačuvan primjerak svoje vrste, a ujedno i jedina ikona iz 14. vijeka u BiH. Smatra se da je ona jedna od tri koje je naslikao sveti jevanđelista Luka: jedna je u Jerusalimu, druga u Hilandaru na Svetoj gori, a treća - u Čajniču!?
Slikana je na drvenoj ploči s obje strane. Sa prednje je Bogomajka sa malim Hristom na ruci, a na poleđini je sveti Jovan Krstitelj Preteča, koji desnom rukom blagosilja. Likovi su tamni od starosti i, vjerovatno, od požara. Danas su vidljiva samo lica jer su ostali dijelovi dopojasnih figura pod okovom srebrne i pozlaćene rize lijepe izrade. Okov je radio poznati kujundžija Risto Andrić 1868. godine.
"Sav se bio predao poslu, zatvorio je radnju pa je tri godine predano i istrajno radio kod svoje kuće, dok nije završio svoje remek-djelo. U metalnoj kruni Bogorodice bio je ukrasni dijamant u veličini manjeg lješnika i još nekoliko sitnijih, koje su povadili i opljačkali oficiri i vojnici, po zlu čuvene 'Vražje divizije'", stoji zapisano u monografiji o ikoni.
Ova litijska ikona je, sudeći po istoričarima, djelo vizantijskog slikara, izgleda iz 6929-6930. godine. Ikona je kasnije dosta doslikavana, čini se u 16. vijeku. Originalni slikani sloj sačuvan je na licima figura, ali tačne partije naknadnih okolnih premaza teško je odrediti dok se ne skine vosak koji sada prekriva cijelu površinu.
Mala ikonografska osobenost čajničke Bogorodice, koja drži Hrista na desnoj a ne na lijevoj ruci, povezuje ovu predstavu sa legendom po kojoj je sveti Luka slikao ovakvu ikonu dok mu je pozirala sama Bogorodica. Ovaj lik Bogorodice nerukotvorene imao je centar svoga kulta u manastiru Abramita u Carigradu. Relativno je mali broj fresaka i ikona kod nas koji predstavljaju ovaj tip Bogorodice sa djetetom na desnoj ruci, odnosno čudotvornu ikonu nerukotvorenog lika, dobročiniteljku i pomoćnicu ljudima u njihovim potrebama. Među ikonama ovaj ikonografski tip se najranije javlja na hilandarskoj Bogorodici iz 69. vijeka i na Bogorodici Episkepsis iz crkve svetog Vrača u Ohridu iz druge polovine 14. vijeka, te na čajničkoj Bogorodici.
Putešestvije svetinje
Čudotvorna ikona je, vlada mišljenje, prvo bila u domu Nemanjića. Odavno je donesena u manastir Banju, kod Priboja na Limu. Prvobitno je boravila na dvoru Nemanjića, pa je car Uroš, poslije svog dugog bolovanja i srećnog izlječenja, u znak zahvalnosti poklonio manastiru Banji. Tu je bila do vremena kad su mošti svetog Save odnesene iz Mileševe, a manastir Banja u istom turskom pohodu spaljen i opljačkan. Neko od seljana iz vatre je spasio ikonu i donio je u Čajniče, gdje je 370 godina stajala u staroj crkvi, a onda prenesena u novu. Godine 1868. pročulo se da će manastir Banja biti obnovljen, a ikona vraćena natrag, te se uzbunilo cijelo Čajniče. U Drugom svjetskom ratu Italijani su aktivirali eksploziv u crkvenoj porti i dijelom porušili novi hram, a ostatke opljačkali. Čajnički Srbi tada su spasili dio crkvenih knjiga i ikonu. Odnijeli su je u jednu srpsku kuću. Dalje je sklanjana u crkvu u selu Strenjača (između Čajniča, Foče i Pljevalja), a zatim, radi veće sigurnosti, u jednu pećinu. Zbog straha da bi mogla biti oskrnavljena, pred pećinom su organizovane danonoćne straže. Iz pećine je prenesena u selo Slatinu kod Foče u tamošnju crkvu, a zatim u selo Trpinje, gdje je dočekala i kraj Drugog svjetskog rata. U premalenoj pećini sveštenik je povremeno vršio službu, a narod se na koljenima provlačio kroz uski ulaz i prisustvovao bogosluženju. Nakon rata crkva je obnovljena a ikona, konačno, vraćena na svoje mjesto. Danas se nalazi na ukrašenom prijestolu, uz sjeverozapadni zid srednjeg dijela hrama, blizu oltara.
Kako je dječak progledao
Već vijekovima narod pristupa ovoj svetinji u nadi i vjeri da će im pomoći. Kao i mnogo štošta drugo vezano za ovu ikonu, ostalo je nezapisano poput velikog broja čuda koja su se dešavala iskrenim vjernicima uz pomoć Bogomajke i čudotvorne ikone njoj posvećene. Mještani pričaju da su se čuda dešavala još dok je ikona bila u manastiru Banja. Jedno od čuda koje se desilo zabilježeno je u "Žitijima svetih" za avgust, prije Prvog svjetskog rata. U zapisu stoji da je jedan dječak rimokatoličke vjeroispovijesti, rodom iz Zenice, koga su ovdje roditelji doveli zato što je prestao govoriti - progovorio. Otac Jovan pročitao je, tada, molitvu.
Nakon završene molitve nesvjesno je pitao dječaka: "Kada si prestao govoriti?" Dječak mu je odgovorio: "Od kad sam se uplašio" i opisao čega se i kad uplašio. On je progovorio, a njegovi roditelji pali su ničice pred svetinjom. Ikona pomaže i onima koji nisu pravoslavne vjere, ali dolaze ovdje sa vjerom da će im ona pomoći. Zbog stalnih dolazaka hodočasnika u neposrednoj blizini crkve postoji i konak, u kome vjernici mogu prenoćiti.