Cvita Zečević (70), rođena u selu Čuklić kod Šipova, udala se u Ljušu kod Vakufa, a sada živi u Sijekovcu kod Broda.
Iako je život nije mazio, kroz smijeh kaže da je srećna i radosna što je djecu uspjela izvesti na put i što ima bezbrižnu treću životnu dob.
U Ljuši joj je ostalo sve: kuća, kućište i imanje, ali ono od čega se Cvita nikada nije odvajala su rukotvorine zanimljivog dizajna i izrade koje ta starica pravi još od ranog djetinjstva.
Vezući i pletući na platnima Cvita je oslikavala svoj rodni kraj, kuću i sve ono što je asocira na njeno mjesto. Tada joj je bilo lakše preboljeti ono što je gradila cijeli život, a što je, kako kaže, dušmanska ruka srušila za jedan dan.
"Evo, ovo je moje polje onako kako sam ga ostavila. Evo, ovdje su gljive, ovdje trava, jagode, a ovdje cvjetovi. Sve sam to prenijela na ovo platno i danas, kada zažalim za svojim rodnim krajem, uzmem u ruke ove radove, gledam i zamišljam da sam gore", kaže nam Cvita, pokazujući svoj rad na kojem je oslikala zeleno polje.
Za izradu tih predmeta Cvita koristi pletivo, a najčešće svoje rukotvorine stvara heklanjem. I danas odlično vidi. Na jednom kraju stola, na kojem nam je izložila svoje rukotvorine, Cvita ostavlja korpicu. Izvezenu sa sitnim detaljima. Tu korpicu koristi za ostavljanje vaskršnjih jaja preko godine.
"Kod nas je u selu bio običaj da se ostavljaju jaja do narednog Vaskrsa. Tako sam došla na ideju da izradim jednu korpicu koja će služiti za to. Lakše i ljepše je kada imate namjensku korpicu za to, nego kada se jaja premeću preko ormara i po ostatku kuće", kaže Cvita.
Ponosno nam pokazuje i pletenu jabuku koja se, kada je bila djevojka, koristila za kićenje svatova. Ostala je još jedna da čuva uspomenu na prohujale dane.
Izradom tih predmeta Cvita kaže da odmara dušu. Kada je najveće brige "pritisnu", ona se s iglama i pletivom povuče u svoju sobu i radi. Tada izrađuje najljepše i najbolje radove.
Torbice od sjemenki: Najzanimljiviji detalj u cjelokupnom Cvitinom aranžmanu jesu torbice koje izrađuje od sjemenki bundeva. Služe za nošenje sitnih stvari, od telefona, sata, nakita… Najdražiji su poklon svima kojima ih pokloni, ali su jako teški za izradu.
"Da bih izradila torbice od sjemenki treba puno vremena i materijala. Sjemenke prvo izvadim iz bundeve, a onda ih osušim na prirodan način. Nakon toga uzmem iglu i konac i nižem sjemenke na taj konac. Onda redam jedan do drugog i uvezujem s koncem. Od sjemenki pravim i ručke za nošenje torbica", pojašnjava Cvita.
Kaže da je taj poklon namijenjen modernim djevojkama, koje uz odjeću žele da nose predmete koji su napravljeni na tradicionalan način.
Ali baka Cvita te predmete ne proizvodi da bi ih prodavala, nego da bi taj metod rada otela od zaborava. Međutim, današnja omladina slabo vodi računa o tome, i kako kaže Cvita, plaši se da to niko neće naslijediti.
"Ne vjerujem da ću imati nasljednicu. Snaha i sinovi okrenuti su svojim poslovima, tako da nemaju ni vremena da im ja te stvari pokazujem, ali valjda će im ovo ostati kao sjećanje na mene", zamišljeno kaže Cvita.
Izrada janjske narodne nošnje za baku Cvitu je prava poslastica. Najljepše su, a ujedno i najdraže, one nošnje koje pravi za malu djecu, a kao omjer joj služi lutka. Kupila ju je davno i na osnovu njenih veličina pravi odijela.
"Imam jednu malu natru pomoću koje i pravim nošnje. Imam i svoju nošnju koju nosim na izložbe svojih radova, kojih sam do sada imala nekoliko", kaže Cvita koja se s ponosom slikala u narodnoj nošnji.
Cijeli život u stihovima: Još jedna zanimljivost koja se veže za baku Cvitu jeste pisanje narodnih pjesama. Počela je zapisivati svaki dio svog djetinjstva od kada je naučila da piše i svako razdoblje svog života ima zapisano u sveske.
Gotovo cijeli svoj život je opjevala.
"Dvije godine kad je meni bilo, onda je se tada zaratilo. Nijemci oca u rat zarobiše, u Njemačkoj dane provodiše. Nas četvoro male djece osta, sve na teret naše majke mile, a ustaše kuće popalile. Planina je naša kuća bila, gdje se mama od ustaša krila. Teško je biti u samoći, mili Bože budi na pomoći. Kakvu si joj bože hrabrost dao da si i nas s majkom sačuvao", samo je dio stihova koje nam je baka Cvita izrecitovala.
Malo bi, kako kaže, bilo i jedno izdanje "Nezavisnih novina" da stane sve što ova baka ima napisano u sveskama. Međutim, sve to ona zna napamet.
Još upečatljivije ostaje kazivanje bake od dolaska u Sijekovac, mjesto sadašnjeg boravka. Teški su izbjeglički dani, ali ona je hrabro izdržala i za taj događaj stihove napisala.
"Gdje sam došla niko poznat nije, nemam majke, sestre ni rođaka, a ni brata kome mislim otvoriti vrata. Ni komšije da stane, u priči sve mi ovo na pustinju liči. Sada mi je tek mnogo žao šta si nama mili Bože dao. A ja mislim sve zbog grijeha našeg ti nas Bože ovako rastavljaše. Ne vjerujem i slaba je nada da ćemo se vidjeti ikada. Rastjeraše nas ko vukovi ovce, mi smo došli u selo Sijekovce. Da vam kažem kako mi je ovdje, u Sijekovcu nema ni izvorske vode… Nije lako izbjeglica biti, hoće li nas kao svoje primiti. Ja osjećam u mojoj duši da slobodna nisam kao u svojoj Ljuši", završava svoju priču iz Sijekovca baka Cvita.