Kada je u julu 2003. godine Njemačko istraživačko društvo (DFG) predstavilo rezultate istraživanja Švajcarskog centra za naučne i tehnološke studije (Cest), iznenađenje je bilo veliko. Na osnovu broja publikacija u vodećim svjetskim naučnim časopisima evoluirano je više stotina univerziteta širom svijeta.
Vodeća mjesta zauzeli su, kao što se i moglo pretpostaviti, London, Tokio i Harvard. Ono što je za njemačku javnost bilo iznenađujuće jeste činjenica da su se najbolji njemački univerziteti našli tek od 51. mjesta pa nadole, a time i daleko od svjetskih top univerziteta: Minhen (51. mjesto), zatim Hajdelberg (73), Slobodni univerzitet Berlin (84) i Univerzitet Tibingen (117).
Rezultati Cestovog istraživanja su samo jedan od pokazatelja nedostataka njemačkog visokoškolstva. U zadnjih deset godina, njemački naučnici bili su rijetkost među dobitnicima Nobelove nagrade, dok sve više njih napušta svoju domovinu i odlazi u SAD, Veliku Britaniju ili Australiju, gdje se susreću sa odličnim radnim uslovima i izuzetno doprinose ekonomskom i naučnom razvoju ovih država. Ali, tome bi sada trebao biti kraj. Da bi nauka i privreda mogle napredovati i dostići nekada vodeće mjesto u svijetu, njemačka vlada je u okviru svojih `Vajmarskih crta` 2004. godine odlučila da, po američkom uzoru, razvije `elitne univerzitete` i time podrži jačanje naučnog rada, naročito onog koji će povećati efektivnost njemačke privrede.
Od tada su prošle dvije godine. Nakon što su prošle jeseni objavljeni rezultati prve runde ovog zajedničkog projekta između države i njenih saveznih pokrajina, između više od 200 visokoškolskih institucija, veliki pobjednik je bio jug Njemačke. Dva minhenska univerziteta i tehnički univerzitet Karlsrue dobili su prestišnu nagradu, a zahvaljujući tome i milionske investicije za istraživači rad.
Naročit razlog za slavlje imao je grad Minhen. Oba univerziteta bavarske prijestonice – Ludwig-Maximilian univerzitet i Tehnički univerzitet već su u prvom krugu ocijenjeni od strane zajedničke komisije kao `elita` njemačkog visokoškolstva. Zahvaljujući ovom epitetu, obezbijedili su finansijsku podršku od 69,5 miliona evra godišnje. Mnogo važnija od novca, koji je u poređenju s američkim univerzitetima svakako skroman, je šansa za izgradnju imidža koja se ovim univerzitetima sada pruža.
LUDWIG-MAXIMILIAN UNIVERZITET
Sa jedanaest instituta Max-Planck društva, četiri instituta Leibnitz društva, tri instituta Fraunhofer društva, dva Helmholz istraživačka centra, Minhen je ubjedljivo vodeći naučni region u Njemačkoj. Jasan je razlog takvog stanja ukoliko uz ove javne ustanove spomenemo i industrijsko istraživanje, na čelu sa high tech kompanijama `Siemens`, BMW i Evropskim istraživačkim centrom multinacionalne kompanije `General Electric`. Na čelu ove grupe nalazi se Ludwig-Maximilian univerzitet Minhen (LMU). Rijetko koji univerzitet se može pohvaliti pozicijom vodećeg univerziteta u prirodnim i društvenim naukama, uskom povezanošću sa inovativnim partnerima u regionu i ujedno biti najomiljeniji njemački univerzitet kod stranih studenata.
`Zahvaljujući združenim snagama smo najjači. Nijedan grad se ne može porediti s nama`, kaže prof. Bernhard Huber, rektor petsto godina starog Ludwig-Maximilian univerziteta.
Kao ilustrativan primjer može se navesti činjenica da vodeći strani istraživači za svoja gostujuća istraživanja ne biraju nijedan njemački univerzitet tako često kao LMU. Sa približno osam hiljada stranih studenata iz 125 zemalja, ova visokoškolska ustanova ujedno predstavlja i omiljeni univerzitet za međunarodnu razmjenu studenata.
Noseći ime po svojim osnivačima, bavarskim knezovima, LMU predstavlja glavnu raskrsnicu minhenske naučne mreže, na kojem se nude studiji iz svih naučnih grupa: polazeći od humanističkih, preko pravnih, ekonomskih i društvenih nauka pa sve do medicine i prirodnih nauka. Sa svojih 47.000 studenata ovo je ujedno i drugi po veličini univerzitet u Njemačkoj, odmah iza univerziteta u Kelnu.
Naročit fokus u radu univerziteta predstavljaju medicinske nauke i istraživanje nanostruktura. Ali prof. Bernd Huber naglašava: `Mi se zalažemo da naš univerzitet razvijamo u cjelini – od arheologije pa do zoologije`.
Veliku pažnju zaslužuje i saradnja s drugim minhenskim univerzitetom, Tehničkim univerzitetom Minhen (TUM). Po ugovoru iz 2005. godine ova dva univerziteta stavili su sebi za cilj da `ojačaju položaj univerzitetskog grada Minhena`, a izbor ova dva univerziteta među vodeće u Njemačkoj je dokaz da su svoj cilj ostvarili.
TEHNIČKI UNIVERZITET MINHEN
U proteklih deset godina, Tehnički univerzitet Minhen (TUM) je od pokretača reformi u visokoškolstvu stigao do statusa elitnog univerziteta. Njegov glavni cilj je prvo mjesto u biotehnologiji - univerzalnoj nauci bliske budućnosti.
`Mi danas doživljavamo do sada neviđenu dramatiku naučnog razvoja. Osjećamo se kao moreplovci u 15. i 16. vijeku`, kaže prof Wolfgang A. Herrmann, predsjednik Tehničkog univerziteta Minhen. `Kao nekada, i danas su nam potrebne karte, početne tačke i orijentacija, da bismo se mogli snaći u nepoznatoj zemlji`.
Prof. Herrmann je od 1995. kapetan na brodu TUM-a. On je uspio uraditi ono čemu se niko nije nadao. Zahvaljujući njemu, univerzitet s 20.000 studenata i 4.000 naučnih radnika u potpunosti je modernizovan. U međuvremenu, mnogi univerziteti prate njegov model `preduzetničkog univerziteta` na osnovu kojeg je TUM uspio da bude izabran u top tri univerziteta u državi.
Ostvarivši međunarodni renome, TUM je postao atraktivan i za strane profesore. Tako je Amerikanka Kristina Shea, nakon što je radila u Lozani (Švajcarska) i Kembridžu (Engleska), preuzela je katedru za komjutersku proizvodnju na TUM-u. Privlačnost se treba povećati i pomoću novoosnovanog `TUM Institute of Advanced Study`.
`To će biti naš istraživački raj`, s ponosom kaže menadžer ovog instituta, prof. Günter Schmidt Gess. Vodeći istraživači TUM-a i strani, gostujući profesori će u ovom institutu imati odličnu platformu za rad.
Ali, i pored svih sinergijskih efekata saradnje između ova dva univerziteta, njihovi menadžeri svjesni su da `ruže neće same od sebe cvjetati` u Minhenu i cjeloj Njemačkoj. `Ako se želimo baviti vrhunskim istraživačkim radom i dostizanjem uspjeha kao u SAD, potrebna su nam još dva ili tri elitna univerziteta i finansijska podrška od milijardu evra godišnje. Jedino tako njemačke univerzitete možemo opet vratiti na svjetski vrh gdje su nekada i bili`, kritički dodaje prof. Huber, rektor LUM-a.
Kako on kaže: `Big Science zahtijeva big money`.