ČELINAC - Milisav Jovanović (1955) iz Lazarevca darovao je krv 189 puta, a pošto su i svi punoljetni članovi njegove porodice dobrovoljni davaoci - samo iz njegove kuće više od 150 litara tečnosti koja život znači darovano je za spas života nepoznatih ljudi!
"Nikada me nije interesovalo kome će tačno moja krv spasiti život. Samo sam želio da se to desi" - priča Milisav.
Budući da je težak skoro 150 kilograma i da je darovao ukupno 80 litara krvi, može se s pravom reći da je riječ o ljudskoj gromadi i u fizičkom i u humanom pogledu. Ipak, sebe ne smatra herojem.
"Nikada to nisam želio postati, niti sam jureći nekakav rekord želio postati fenomen. Jednostavno, desilo se" - objašnjava Milisav.
Imao je nepunih 17 godina kada je na nagovor poznanika prvi put ušao u salu za transfuziju krvi i zavrnuo rukav. Kako je bio viši i teži od većine svojih vršnjaka lako je obmanuo medicinsko osoblje.
"Ne hvalim se time, ali nije teško izračunati da sam i kasnije, kada sam postao ozbiljan čovjek, morao da lažem osoblju u transfuzijama krvi. S jedne strane imate normu da jedan čovjek godišnje može darovati četiri-pet puta krv, a s druge imate želju da pomognete ljudima. Zato sam bio prisiljen da otvorim nekoliko knjižica dobrovoljnih davalaca krvi, i da onima koji me prepoznaju u salama za transfuziju lažem da me mijenjaju sa mojom braćom" - priča Milisav.
Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka Milisav je u Prijedoru služio vojni rok. Putujući između ovog grada i rodnog Lazarevca u Banjaluci je slučajno sreo djevojku Zoru Zarić iz Jošavke. Njihovi vozovi su sa stanice krenuli u suprotnim pravcima, a životi u istom.
Po odsluženju vojnog roka Milisav je krenuo kući, a na željezničkoj stanici u Jošavki, po dogovoru, Zora je ušla u voz koji ih je uvezao u novu životnu etapu. Ova plemenita žena do sada je darovala krv 32 puta.
"Naredne 1976. godine dobili smo blizance. Ali, kako je moja krva grupa nula - opšta, a Zorina A negativna, naš rh faktor je bio problematičan za bebe kojima je trebalo u roku od 72 sata zamijeniti krv da bi se izbacila antitijela. Kod kćerke Jane to se uspjelo učiniti i ona je danas živa i zdrava i ima svoju porodicu, ali za sina nije se uspjela na vrijeme obezbijediti krv i on je peti dan svog života podlegao.
To mi je bio veliki motiv da se još aktivnije uključim u humanitarne aktivnosti" - objašnjava Milisav koji je penziju zaradio kao metalac i humanitarni aktivista u lazarevačkom preduzeću "Kolubara - metal".
Milisav kaže da nema republike nekadašnje SFRJ u kojoj nije darovao krv i gdje nije vodio članove Aktiva dobrovoljnih davalaca krvi iz Lazarevca, na čijem je čelu. Osim direktnog spasavanja života, darujući ljudima svoju krv, nebrojeno puta je pomagao i posredno, intervenišući u bolnicama jer u većini velikih zdravstvenih centara ima dosta prijatelja. Veli i da je malo gradova u kojima nema ličnih prijatelja.
"Nikada mi nije bilo teško da se noću odazovem na poziv da darujem krv, da otputujem u drugi grad, da angažujem grupu prijatelja da se odazovu na akciju, jer ljudi stradaju u svako doba dana i godine. Jedino mi je žao što sam 2007. godine dobio dijabetes i od tada, naravno, ne mogu darovati svoju krv, ali to me nije spriječilo da i dalje budem aktivan kao humanista" - kaže Milisav.
Milisav sa suprugom Zorom ima kćer Janu i sina Borka. Svi su dobrovoljni davaoci krvi, uključujući i zeta i snahu. Ima i unučad Stefana, Kristinu, Anđelu, Valentinu i Jelenu.
Tokom rata u BiH Milisav Jovanović je u nekoliko navrata dovodio dobrovoljce iz Srbije u Banjaluku da daruju krv za spasavanje civila i ranjenika. Uspješna saradnja humanista sa obje strane rijeke Drine nastavljena je i poslije rata.