Prijedorski glumac, režiser i pisac Darko Cvijetić dobitnik je nagrade za glumačko ostvarenje ustanovljeno ove godine u Pozorištu Prijedor.
Nagrada koja nosi ime velikih glumaca te pozorišne kuće Marka Pavkovića i Zlate Kogelnik, Cvijetiću je uručena na premjeri predstave "Šta je sobar vidio", rađene po tekstu engleskog pisca Džoa Ortona i u režiji Aleksandra Pejakovića, kome je to bila diplomska predstava.
Cvijetić je u posljednje tri pozorišne sezone ostvario zapažene uloge Nevena u "Urnebesnoj tragediji", autora Dušana Kovačevića, Ivana u predstavi "Hadersfild" Uglješe Šajtinca, drogiranog kretena u "Lakom komadu", Nebojše Romčevića, sve tri u režiji Radenka Bilbije.
Zapažena je i njegova uloga Raskoljnikova u predstavi "Zločin i kazna", prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koju je režirao i adaptirao direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Gradimir Gojer.
Darko Cvijetić ne krije da mu je dobijanje tog, tek ustanovljenog priznanja, veliki podstrijek u njegovom daljem umjetničkom radu u prijedorskom pozorištu.
NN: Šta za Vas, kao kompletnog umjetnika, znači to priznanje koje ste dobili od svojih kolega glumaca i u svom rodnom gradu, s obzirom na to da ste već dobili brojne nagrade za glumačka ostvarenja i režiju?
CVIJETIĆ: Prvo mi je velika čast što sam dobio plaketu koja nosi ime velikog barda prijedorskog glumišta Marka Pavkovića, kojeg sam poznavao lično i igrao nekoliko predstava s njim davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ono što ću pamtiti je činjenica da je Pavković, osim što je bio veliki glumac, bio i veliki prijatelj pozorišta i glumišta uopšte, a i moj veliki prijatelj. Nažalost, umro je u samo predvečerje prošlog rata, i to u trenutku kada sam režirao predstavu "Nije čovjek ko ne umre", a tu predstavu smo posvetili njemu. Ovo je nagrada struke i kolega glumaca i nosi ime velikog umjetnika i intelektualne gromade. To je za mene veliko priznanje.
NN: To prijedorsko priznanje glumcima domaćeg teatra će biti dodjeljivano svake treće sezonu. Zašto?
CVIJETIĆ: Tako je. Glumačka prijedorska trupa broji samo sedam glumaca. Da ne bismo devalvirali značaj nagrade i priznanja, odlučili smo se da svake treće pozorišne sezone dodjelimo tu plaketu koju smo ustanovili.
NN. Uz prijedorsko pozorište ste praktično od malih nogu. Pamtite li prvu ulogu ?
CVIJETIĆ: Prve role uvijek se pamte. Miloš Aprilski je napiso tekst za predstavu "Diplomski po Radoju", a to je bilo prije 25 godina. Od te generacije glumaca još smo samo Željko Rivić, Radenko Bilbija i ja ostali u trupi koja je obnovljena novim glumačkim imenima. Ali, eto, opstali smo, uprkos ratu koji nas je bolno pogodio i u vremenu u kome se pričalo o opstanku. No, dolazi i poratno vrijeme, kada smo kroz proteklu deceniju ostvarivali velike predstave i igrali isto takve uloge, poput "Mandragole", "Galeba", "Čekjući Godoa", "Zločina i kazne", "Srpske drame" i mnogih drugih zahtjevnih predstava.
NN: Koja Vam je predstava bila i najznačajnija, a s Vašom zahtjevnom ulogom?
CVIJETIĆ: Mnogo ih je, ali bih izdvojio ulogu Raskoljnikova u predstavi "Zločin i kazna", koju je po tekstu Dostojevskog režirao Gradimir Gojer. To je bio izazov. Ja imam 42 godine, a tumačio sam lik mladog studenta od 20 godina. No, tom mladiću i zahtjevnoj ulozi sam se prilagodio i mentalno i fizički. Igrao sam mladog čovjeka koji je na ovaj ili onaj način izvršio masakr i ubistva, a cijela predstva se može posmatrati i kroz vrijeme današnje. Bilo je mnogo takvih predstava u Prijedoru. Ipak, najteže mi je bilo ostvariti zahtjevnu rolu tumačeći lik Ivana u predstavi "Hadersfild".
NN: I pored ponuda da odete iz Prijedora, svoj grad i pozorište niste htjeli da napustite.
CVIJETIĆ: Tačno je to, a pošto imam rođake u Americi, bio sam i tamo. Ipak, u Prijedoru je neka čudna situacija. Naše pozorište ima jedan specifikum i mentalni status koji pokušava da korespondira s vremenom u kome jesmo i da na taj način šalje određene poruke u javnosti. Ono što je važno je da smo u pozorištu kompaktni kao kolektiv. Nema sujete među glumcima i niko od nas nema otpor prema velikim i malim ulogama. U stanju smo da svi igramo sve. Ono što je veoma bitno je da kroz naše predstave budemo integrativni dio u kulturi i pozorišnom životu BiH.
NN: Da li brojite svoje uloge, poduhvate u režiji i druge uspjehe?
CVIJETIĆ: Ne, nikad to nisam radio i mislim da bi to bila ludost u mojim godinama. Bilo je mnogo velikih i malih ostvarenja u mom životu, a biće ih, nadam se, još dosta. Ono što nisam nikada činio je da glumim u nekom od filmova, mada je bilo i takvih ponuda. Jednostavno, pred kamerom se loše osjećam i ta vrsta umjetnosti za sada mi ipak nije primamljiva. Pozorišne daske su moj život i tako će i ostati.