Oni prosvjetni radnici koji su cijeli radni staž proveli sa đacima i posao obavljali s ljubavlju čak i kada odu u penziju ne zaboravljaju dane iz učionica, a najljepša sjećanja dijele sa svojim kolegama.
Mjesto gdje se većina učiteljica, ali i drugih prosvjetnih radnika u penziji danas okuplja i druži je Udruženje penzionisanih prosvjetnih radnika Banjaluka "Rana jesen".
Dara Vukojević, jedna je od učiteljica koja je cijeli svoj radni vijek provela u seoskim školama. Prvo radno mjesta ove učiteljice u penziji bilo je tačno prije 59 u Osnovnoj školi "Momo Vidović", u srbačkom naselju Kobaš, gdje je doputovala iz Vojvodine.
"Mjesto gdje sam s još dvije koleginice radila i stanovala bilo je lijepo i pitomo, ali odsječeno od svijeta. Struje nema, vodu pijemo iz bunara, nema baš nijednog radio-aparata, a novine dobijamo samo jednom nedjeljno, kada kamion krene u Banjuluku", prisjeća se Vukojevićeva.
Život u školskoj prostoriji, prema njenim riječima, posebna je priča.
"Soba je bila osrednje veličine, a ono što se u njoj nalazilo nisam sigurna da bi se danas nazvalo namještajem. Dva kreveta, stari sto i tri stolice, a u ćošku mali šporet fijaker. To je sve. Na slobodnom zidu ukucale smo nekoliko eksera i na njih okačile našu skromnu odjeću, a prekrile je čaršafom", priča.
Ističe da je u tako skromnim uslovima tekao zajednički život, pun reda, rada i discipline.
Iako su uslovi za rad bili prilično teški ova učiteljica, koja od 1996. godine kao penzionerka živi u Banjaluci sa suprugom i dva sina, tvrdi da nikada neće zaboraviti druženja sa svojim đacima, prvo u Kobašu, a zatim i u ostalim selima u okolini Banjaluke.
Svojih učiteljskih dana prisjeća se i šezdesettrogodišnja Milja Janjić, koja je nakon završene učiteljske škole u Banjaluci prvo zaposlenje dobila u osnovnoj školi u Kneževu/Skender Vakufu, gde je provela 25 godina.
"Iako sam iz grada došla u jednu malu sredinu, brzo sam se na nju navikla, tu sam stekla i porodicu i kao učiteljica ostala raditi punih 25 godina. Nakon što su mi djeca stasala za srednju školu, vratila sam se u porodičnu kuću svojih roditelja u Banjaluku, gdje sam radila kao učiteljica u Osnovnoj školi 'Branko Radičević'", kaže Janjićeva, dodajući da je svoj radni vijek završila sa punih 40 godina staža.
Iako je kao mlada učiteljica došla u nepoznatu sredinu, ističe da je uz pomoć starijih kolega uspjela vrlo brzo prebroditi sve teškoće. Za vrijeme učiteljskih dana u Kneževu/Skender Vakufu za svoj rad dobila je najviša opštinska priznanja.
"Škola nije bila nešto posebno opremljena, a radilo se u dvije smjene. Jednu smjenu su pohađala djeca koja su živjela u blizini škole, a drugu smjenu su pohađala djeca koja su dolazila iz okolnih sela i koja su čak i po 14 kilometara pješačila do škole. Ipak, pored svih teškoća, rado se sjećam godina provedenih s ovim učenicima i u ovoj sredini gdje sam se i udala, osnovala porodicu. Mnogi ljudi danas ne žele da idu u manja mjesta i sela, a meni je bilo lijepo", priča Janjićeva.
Prema riječima Milje Janjić, koja je i potpredsjednik Udruženja "Rana jesen", cilj i svrha ovog udruženja je upravo druženje ljudi treće dobi, odnosno svih prosvjetnih radnika koji su svoj radni vijek proveli kao učitelji, nastavnici i profesori.
"U okviru našeg udruženja organizujemo razna interesantna druženja i izlete naših članova, ali i mnoge druge aktivnosti, kao i humanitarne akcije. Tako je jedna od posljednjih naših aktivnosti bila posjeta Gerijatrijskom centru, gdje smo prema želji žena koje tamo borave odnijeli vune i konca kako bi se bavile ručnim radom", navodi Janjićeva.
Tu su, dodaje, i aktivnosti radioničkog tipa, koje ovo udruženje organizuje zajedno sa Dnevnim centrom za stare osobe.
Rada Vulikić i Vera Kasalović, nastavnice u penziji, članice su Udruženja "Rana jesen", koje se sa još sedamdesetak prosvjetara redovno okupljaju radi želje za druženjem i razgovorom.
Vulikićeva, koja je od 2005. godine u penziji, kao nastavnik srpskog i njemačkog jezika radni staž je provela u školi u Čelincu. Ispočetka je, kaže, putovala iz Banjaluke, a onda se zajedno s porodicom preselila u Čelinac, gdje i danas živi.
S koleginicom Verom Kasalović radila je jedan period zajedno u čelinačkoj školi, gdje su zajedno provele nezaboravne trenutke.
"Kada sam prvi put ušla u zbornicu Vera mi se obratila riječima: 'Dobro došla da mi pomogneš i da me malo zamijeniš.' Bilo je to prije više od 40 godina, a evo i dan-danas smo ostale dobre koleginice", dodaje Vulikićeva.
A Vera Kasalović, koja je skoro cijeli radni staž provela radeći po seoskim školama, potvrđuje da su prijateljstva među ovim prosvjetnim radnicima neraskidiva.
Značaj učitelja na selu
Dragojla Popović, koja nije član Udruženja, takođe je punih 40 godina radila kao seoska učiteljica.
"Poslije završetka učiteljske škole prvi posao sam dobila u jednoj školi u Slatini, gdje sam na zamjeni ostala tri mjeseca. Zatim sam godinu dana provela u Potkozarju, četiri godine u Bakincima, a 1971. godine došla sam u Boškoviće i ostala do danas. Tu sam dobila dvosoban montažni stan, koji sam vremenom otkupila i preuredila, a gdje i danas živim sa svojom porodicom", priča Popovićeva.
Iako je, kako kaže, imala šanse da pređe u grad, ipak je odlučila da ostane živjeti i raditi u Boškovićima. I nikada se nije pokajala.
"Zna se da je učitelj ranije bio sve na selu. Vremena su se danas promijenila, živimo savremenim životom, ali selo je zadržalo svoju raniju dušu. Učitelj i dalje ima posebno mjesto u njemu", smatra Popovićeva.
I upravo učiteljski poziv za nju je najljepši poziv na svijetu.