Odnos roditelja i djeteta je gradivni element svih oblika društvenosti, oduvijek i zauvijek.
Kako god društvo bilo organizirano u rodove, plemena, narode, države i imperije, kako god se razumijevanja tih oblika povezanosti među ljudima shvatali, odnos roditelja prema djeci, i djece prema roditeljima, ne mogu biti isključeni iz bilo koje od tih društvenih cjelina.
Zaštita djeteta smatra se općenito važnim pitanjem koje je regulirano različitim međunarodnim konvencijama.
Obuhvat tih konvencija se razlikuje, ali cilj svake od njih je promicanje u najširim okvirima dobrobiti djeteta. U pitanjima o odnosima roditelja i djece je najosjetljivije pitanje ljudskih odnosa – mjesto i "debljina" granice između privatnog i javnog područja. Pravo je uvijek odnos prema javnom području, ali tako da nikada ne ugrozi najvažnije sadržaje privatnosti.
Odgovornost roditelja je pravni termin koji uključuje uravnotežen odnos roditeljskih prava i dužnosti prema djetetu. Zanemarivanje prava djeteta, što se događa u svakom slučaju zanemarivanja roditeljskih dužnosti prema njemu, jeste bitan sadržaj neodgovornosti roditelja.
Na internacionalnom nivou djetetu je dato pravo subjekta prava, a time i posebna zaštita koju moraju osigurati svi činitelji društvenog poretka. Realizacija zaštite se ostvaruje primjenom principa najboljeg interesa djeteta, jednog od temeljnih načela zajamčenog u međunarodnom pravnom i političkom poretku.
Trajne posljedice na dijete – žrtvu ili svjedok nasilja
Princip najboljeg interesa djeteta podrazumijeva da sve odluke koje se tiču djeteta moraju biti usmjerene prema njegovoj sigurnosti, zdravlju i općem blagostanju. U kontekstu nasilja u porodici, najbolji interes djeteta obuhvata zaštitu od svih oblika nasilja i trauma koje mogu imati dugoročne psihološke, fizičke i emocionalne posljedice. I tada, vrata privatne sfere se otvaraju za neophodnu i zakonitu intervenciju države. Izloženost nasilnoj traumi utiče na razvoj djece. Kada se o njihovoj traumi ne brine, bilo iza vrata privatne sfere, bilo kada se ta vrata otvore za državu i sve odgovorne, djeca su u većem riziku od neuspjeha u školi; anksioznosti, depresije i drugih posttraumatskih poremećaja; zloupotrebe alkohola i droga, a često i sami budu akteri nasilja, slično onom kojem su prvobitno bili izloženi.
Prihvatanjem UN Konvencije o pravima djeteta, Bosna i Hercegovina se obavezala da poduzme sve odgovarajuće zakonske, upravne, društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika fizičkog ili psihičkog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući i seksualno zlostavljanje dok je na brizi roditelja, zakonskih staratelja ili bilo koje druge osobe koja se brine o djetetu.
Važnost nove eu direktive o nasilju
Za Bosnu i Hercegovinu, kao zemlju kandidatkinju za prijem u Evropsku uniju, usklađivanje zakonodavstva sa acquis predstavlja izazov, ali i priliku za unapređenje nacionalnog zakonodavstva i institucija u cilju pružanja bolje zaštite djeci žrtvama nasilja u porodici. Uspješno usklađivanje sa evropskim zakonodavstvom, uz jačanje institucionalnih kapaciteta, može biti pretpostavka za uspješno unapređenje sigurnosti djece i zaštite od nasilja, što je put prema sigurnijoj i pravednijoj budućnosti.
Direktiva (EU) 2024/1385 predstavlja ključni korak prema jačanju zaštite žrtava nasilja u porodici u Evropskoj uniji, s posebnim fokusom na žene i djecu. Navedena Direktiva osigurava pravnu zaštitu za djecu koja su žrtve nasilja u porodici, s naglaskom na nekoliko ključnih područja koji direktno doprinose realizaciji temeljnog principa najbolji interes djeteta koje navodimo u nastavku:
Zaštita od ponovnog izlaganja nasilju: Jedna od glavnih odredbi Direktive odnosi se na sprječavanje ponovnog izlaganja djeteta nasilju. Djeca koja su već bila žrtve nasilja u porodici trebaju biti zaštićena od bilo kakvog daljnjeg kontakta s nasilnim roditeljima ili članovima porodice. Ovaj princip zaštite djece podržava najbolji interes djeteta, jer se stavlja naglasak na fizičku i emocionalnu sigurnost djeteta, čime se omogućava njegov zdrav razvoj.
Pristup specijaliziranim uslugama: Direktiva nalaže obaveznu dostupnost specijaliziranih usluga za djecu žrtve nasilja, uključujući psihološku pomoć, smještaj u sigurne ustanove i pravnu podršku. Ovaj pristup osigurava da djeca ne ostanu sama sa svojim traumama, već da imaju podršku koja je nužna za njihov oporavak i zdravlje. Ove usluge su ključno povezane s najboljim interesom djeteta, jer djeca koja su pretrpjela nasilje u porodici moraju imati pristup resursima koji će im omogućiti da se oporave i prevaziđu traumatična iskustva.
Obuka i senzibilizacija profesionalaca: Direktiva također predviđa obuku i senzibilizaciju profesionalaca – od socijalnih radnika, psihologa, pedijatara, do sudija i policije – kako bi bili bolje opremljeni za prepoznavanje nasilja u porodici, kao i za odgovarajuću reakciju. Profesionalci moraju razumjeti specifične potrebe djece žrtava nasilja, kao i psihološke posljedice koje nasilje može izazvati. Na ovaj način, djeca se stavljaju u središte zaštite, a svi akteri sistema pravde i socijalne zaštite djeluju u skladu s najboljim interesom djeteta.
Prof. dr. Džamna Duman Vranić