Ovogodišnji 46. internacionalni teatarski festival MESS završen je prošle sedmice. I ove godine MESS je okupio najznačajnija imena iz svijeta teatarske umjetnosti, više od 500 gostiju u Sarajevu, a festivalska i teatarska publika imala je priliku vidjeti 20 predstava iz 13 zemalja, od toga tri festivalske premijere, i prvu poslijeratnu koprodukciju MESSa i Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke.
O proteklom MESS-u, teatarskoj umjetnosti, problemima s kojima se bh. pozorište susreće proteklih godina u intervjuu za `Nezavisne novine` govori Dino Mustafić, direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS i bh. pozorišni i filmski reditelj.
NN: Kako ocjenjujete ovogodišnji festival?
MUSTAFIĆ: Internacionalni teatarski festival MESS ostao je vjeran svojoj ideji prikazivanja različitih teatarskih izražaja. U proteklih deset godina trudili smo se da festivalskoj publici pružimo informacije o tome šta su novi tokovi i trendovi u svjetskoj teatarskoj produkciji. Dokle se otišlo u istraživanjima na planu scenskog jezika i iskaza? Šta je to što je etablirano pozorište? Postavljali smo pitanje sa festivalom, da li je moguće autorsko pozorište unutar institucionalnih pozorišta. Mislim da smo se i ove godine uvjerili da je to moguće! Činili smo sve da u proteklih deset godina, otkako je ovaj festival internacionalni, educiramo publiku. Kada smo ponovo pokretali MESS, 1997. godine, bili smo svjesni da tu odrasta, da se profesionalno afirmira i iskazuje jedna generacija koja nije imala dodira sa svjetskim pozorištem. Generacija koja je imala jedan veliki diskontinuitet onoga što se zvalo internacionalno prisustvo i kultura u Sarajevu. Kada se sve to rezimira u posljednjih deset godina, onda imamo razloge da i te kako budemo zadovoljni, jer pojedine goste festivala skoro dovodi do fascinacije kada vide koji je broj relevantnih umjetnika, imena, teatara i trupa gostovao u Sarajevu proteklih deset godina. I ove godine na MESS-u smo otkrili neka nova svjetska teatarska imena, poput rediteljice Eme Dante, koja je pobjednik ovogodišnjeg festivala. To je zanimljiva italijanska rediteljica, alternativac koji vrlo specifično radi na nastajanju njenih predstava, do dva izvrsna evropska reditelja kao što su Silvie Purkareti iz Rumunije i Jirgen Goš, njemački reditelj, do kontroverznog, avangardnog Rodriga Garsije, čiji je performans doživio svjetsku premijeru u Sarajevu, te alternative koja nam je stigla iz Turske u rediteljskom opusu Sahike Tekand o onome što je konvencionalni teatar. Predstava iz turske `Euridikin krik` bila je veoma zanimljiva na polju dizajna, svjetla, režijske upotrebe svjetla i teatara koje je sarajevska publika tradicionalno prepoznala kao jednu opću vrijednost, kao što su teatri iz Litvanije. Imali smo tri vrste predstava, od predstava koje su bile autorska isčitavanja klasika, predstava baziranih na savremenim tekstovima, do predstava koje su bazirane na alternativnom i neverbalnom iskazu, poput predstava `Hljeba i igara`, kojom se predstavio ansambl Crnogorskog narodnog pozorišta, `Lacrimosa`, poljskog teatra, predstava koja je dobila i nagradu publike. Smatram da smo imali jedan kvalitativno ujednačen festival i da se taj festival stabilizirao u estetskom smislu. Jasno je profiliran, jer je jedini takav međunarodni festival u BiH. Potrebno je sada raditi na njegovom finansijskom podupiranju koje mora biti mnogo izdašnije, jer je festival u svojim dimenzijama već narastao i on traži jednu veću finansijsku potporu.
NN: Koliko su resorna ministarstva izdvojila za finansiranje MESS-a? Imate li precizno zaokruženu cifru, koliko je koštao ovogodišnji MESS?
MUSTAFIĆ: Država je ukupno participirala sa oko 250.000 eura, a festival košta oko 350.000 eura. To je duplo manji budžet nego, na primjer, BITEFA, koji traje također 15 dana, a Festival svjetskog kazališta u Zagrebu traje sedam dana i ima pet predstava, a ima isti budžet kao i mi. To već govori o jednom velikom debalansu našeg festivala sa sličnim festivalima u regiji. To govori i o tome koliko je jedan festival ovakvog karaktera izvođački kompleksan, organizacijski, tehnički i mnogo je teže napraviti ovakav festival, promišljati ga, nego bilo kakav reproduktivni festival. Nemam želju da umanjujem značaj drugih festivala, jer mislim da su i drugi festivali u BiH i u Sarajevu i te kako značajni. Smatram da u narednoj godini treba razmišljati o tome da se ti festivali koji su, očigledno je, narasli i postali evidentna kulturna činjenica, još više finansijski podupiru, zapravo da se, na neki način, ta festivalska kultura u Sarajevu nametne kao jedna metropolska kultura, jer je zaista lijepo bilo vidjeti da se završi jedan festival kao što je MESS, pa onda krene Jazz festival. Uskoro će i `Sarajevska zima` itd. To su stvari koje nekako moraju da teku, da se ti kulturni sadržaji smjenjuju uz ozbiljnu dnevnu produkciju, znači izložbe, koncerti, pozorišne predstave, kino-distribucija... Onda bismo imali atribut jednog kulturnog centra. Nažalost, kod nas još ima mnogo `rupa` ili `mrakova` od događaja do događaja, a to je ono što jedan grad čini provincijom, a ne centrom.
NN: Polemika koja je bila često prisutna u proteklih petnaest dana MESS-a je da li nama treba 15 dana festivala? Mislite li da su te polemike opravdane?
MUSTAFIĆ: Festival MESS traje petnaest dana iz tehničkih razloga. Mi smo nekoliko dana imali samo predstave koje su trajale u rasponu od 45 minuta do sat. Mogle su biti dvije predstave na programu, ali mi nemamo adekvatnih pozorišnih sala. Iz tog razloga mi već godinama gostujemo u Zenici. Zenica se udomaćila kao jedna druga festivalska scena, jer je blizu Sarajeva. Na početku MESS-a upozorili smo gradske, kantonalne i federalne vlasti da glavni grad države BiH nije dobio pozorišnu dvoranu 1960. godine. Nadam se da će Sarajevski ratni teatar (SARTR) ove godine useliti napokon u CDA. Međutim, govorim o jednoj namjenskoj zgradi koja će biti podignuta ili adaptirana u novu pozorišnu scenu koja će biti na tradiciji MESS-ovske poetike i estetike. Znači jednu nekonvencionalnu zgradu koja neće imati uposlenike kao glumački ansambl, nego će po projektima angažovati saradnike. Scenu koja će pokrenuti Centar za istraživanja teatarske umjetnosti, koja će hrabrije propitivati pozorište, scenu koja će afirmirati one scenske forme koje mi nemamo, a to je plesni, dens teatar, neverbalni teatar, civilni, komunalni teatar koji će pokretati mnoge alternativne pozorišne forme, jer tek tada ćemo dobiti jedno bogatstvo pozorišnog života u Sarajevu. Malo sam frustriran tom činjenicom da je već prošlo pola stoljeća, a mi nismo napravili nijednu pozorišnu zgradu u Sarajevu.
NN: Posljednjih godina je vidljivo da se mali broj predstava iz BiH prijavljuje za festival. Što je, po Vašem mišljenju, razlog tome?
MUSTAFIĆ: Bosanskohercegovačko pozorište je u ozbiljnoj autorskoj, organizacijskoj i tehničkoj krizi koja je, čini mi se, kulminirala u protekloj umjetničkoj sezoni. Ništa bolje ne stojimo ni sada. Uzroka za takvu situaciju je mnogo. Prva je valorizacija scenske umjetnosti, drugo, visok stupanj decentraliziranosti kulturnih dešavanja i nekoordiniranosti između pozorišta u BiH. Vrlo su rijekti susreti pozorišnih stvaralaca koji treba da razmjenjuju pozorišnu energiju i iskustva. Ovdje se susreti događaju sporadično, od festivala do festivala. Ti festivali nisu organizirani profesionalno. Oni su provincijalni po svome karakteru, domenu i značaju. Takvi festivali grubo narušavaju standard onoga što bi trebalo da bude pozorišna predstava. Druga stvar koja je evidentna to su nekompetentna umjetnička vodstva. Neinformisanost o tome što se događa u regiji. Vi možete napraviti anketu među ljudima koji vode pozorišta u BiH, oni ne znaju nabrojati pet novih svjetskih dramskih tekstova, pet svjetski relevantnih pisaca i reditelja. Dakle, ovdje postoji jedno potpuno odsustvo, neposvećenost poslu. Pozorište ne trpi javašluk, fušeraj. Ljudi su u pozorištu počeli da odrađuju stvari za platu, a ne da žive pozorište i to se evidentno vidi na rezultatu. Mislim da nismo izdefinirali repertoare, da se u svakoj teatarskoj kući može zateći bilo šta, da se uglavnom stavljaju komadi koji su arhaični, staromodni, da se još forsira nacionalromantičarska i populistička literatura. To su stvari koje danas ne zanima svjetski teatar, evropsko pozorište, i normalno je da su nam rezultati slabi. Primjera radi, i produkciono smo pali. Godine 1997. imali smo 30 aplikacija bh. predstava na MESS-u, u postratnim godinama, a sada nam i sami umjetnički voditelji bh. teatara kažu: `Nemamo predstavu za MESS!` Zbog toga što znaju da su standardi koje MESS nameće mnogo viši nego što su domaći, nacionalni standardi. Na kraju predstave za MESS selektiraju naši gosti s južnoslavenskog govornog područja koji iz godine u godinu ponavljaju ove stvari. Ponavljaju koji su problemi u bh. teatru. Kada sam ja bio u prilici da radim u jednom bh. pozorištu, kao što je Narodno pozorište Sarajevo, da ga pokušam na neki način promijeniti, pokrenuo sam neke stvari, ali nisam imao podršku niti nadležnih ministarstava, niti podršku u strukturi kuće u kojoj sam radio. Nigdje nemate jedan prevaziđeni, austrougrski model u teatru, gdje su nacionalni teatri pod jednim krovom, opera, balet i drama, sem u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Teško možete igrati predstave, teško se možete dogovoriti oko termina i proba. Sve je prebukirano. Jedni drugima smetaju. Ne dozvoljava niko nikome da se radi. Smatram da treba razmišljati o odvajanju drame kao pozorišnog subjekta u odnosu na operu i balet, odnosno o pravljenju nove zgrade za operu i balet ili za dramu. Treba pokušati unositi određene radikalnije promjene i prepisati pozitivna i dobra iskustva od zemalja koje su susjedne, ali su evropska pozorišna elita, poput Bugarske, Mađarske, Rumunije. Treba isforsirati nezavisne pozorišne produkcije, uvesti kriterije i logiku struke u određivanju pozorišnih ostvarenja, a ne se zadovoljavati time da se svaka predstava koja izađe na repertoar proglasi fenomenalnim uspjehom, remek-djelom. To su novinski naslovi novinara koji uglavnom izvještavaju, nekih kvazikritičara koji sebi daju za pravo da govore o teatarskoj umjetnosti. Značajno je da je ovogodišnji MESS dao prostor u svim medijima mladim, neafirmisanim pozorišnim kritičarima, dramaturzima da pišu. Naravno, sa mnogim napisanim stvarima se ne slažem, tu ima dosta grešaka. Mediji su prvi put pokazali želju da pokušaju da uvedu recentnu, ozbiljnu pozorišnu kritiku na svojim stranicama.
NN: Do sada ste najviše kao reditelj radili u Kamernom teatru 55, a u proteklih godinu dana režirali ste u Splitu, na Cetinju i u Beogradu. Možete li nam reći nešto više o tom Vašem iskustvu, te kakvi su Vam planovi u bližoj budućnosti?
MUSTAFIĆ: Godinama sam odbijao pozive da radim vani iz nekih privatnih razloga. Malo dijete, nisam htio napuštati duže vrijeme svoj dom. Meni je to bilo zanimljivo iskustvo, jer važno je otići van svoje sredine, provjeriti sebe, vidjeti kako vaš rad funkcioniše u drugim sredinama. Shvatio sam da je to vrlo slično kao i u BiH, sa istim problemima, ali je meni bilo zanimljivo zato što sam vidio koliko je pozorište jedan živi organizam i koliko od sredine do sredine, od centra do centra rado primaju te predstave. Na Cetinju sam pravio jednu socijalnu satiru zato što je evidentno siromaštvo. U Splitu sam pravio predstavu o pravu na sjećanje i istinu i fenomenu zločina. U Beogradu sam pravio predstavu koja govori o rehabilitaciju regresivnih nacionalsocijalističkih ideja. Sad idem u Pulu, gdje ću raditi jednu predstavu prema djelu Hriste Bojčeva o gubitku iluzije, o tome da li je iluzija ljepša od stvarnosti. Poslije toga bi trebalo da radim u pozorištu u Rijeci, gdje bi trebalo da govorim o porodičnim problemima. Treba da radim i u Zagrebu. Veliki dio mog angažmana u predstojećem periodu bit će van BiH ukoliko se stvari u Sarajevu i BiH ne budu mijenjale. Ne bih želio da napustim moj kulturni prostor, jer se tu osjećam dobro. Tu sam, na kraju, sve i napravio. Ali smatram da ovdje u BiH postaje vrlo neinspirativno baviti se pozorištem zato što se predstava napravi, a rijetko se igra. U jednom krugu se vrte jedna te ista imena. Ne daje se prostor mladima. Ovdje ljudi ne žele da se porede. Zbog toga je dobro da nam u Sarajevo i BiH dođe MESS. Da nam pokaže da neke stvari koje ovdje euforično proglasimo genijalnim, u stvari vidimo da to uopšte nije tako.
NN: Šta je sa scenarijem `Gole kože`, prema kojem je trebalo da radite Vaš novi film?
MUSTAFIĆ: Taj sam tekst napustio zato što nisam mogao raditi na njemu zbog mojih pozorišnih obaveza. Ali, već sam bio i poprilično umoran jednim iscrpljivanjem u pripremama filma, organizacijskim i produkcionim, koji su me doveli na rub živaca i umora pred samo snimanje. Ne bih želio sebi napraviti takav pakao kao što sam imao sa mojim prošlim filmom `Rimjek`. Čekat ću neka vremena i neki tekst koji će biti mnogo brižljivije i bolje pripreman nego što je to bilo sa `Golom kožom`.