Boško Đurđević, glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske, igrao je u oko 180 predstava. Trenutno igra u osam predstava koje su na repertoaru, a počinje pripreme za predstavu "Tri sestre". Tokom novogodišnjih praznika, kao i obično, bio je angažovan na uveseljavanju mališana u ulozi Djeda Mraza.
Đurđević svoj dan započinje oko pola sedam, kada se budi i ako stigne popije kafu, a odmah zatim kaže "počinju kućne obaveze".
"Ponosni sam djeda troje unučića, od kojih su dvoje u fazi neminovnog čuvanja, imaju manje od dvije godine. A četvrto je na putu", kaže.
Njegove obaveze u Narodnom pozorištu RS obično počinju oko deset sati i u prvom navratu traju do 15 sati popodne. U drugom navratu, kada se radi nova predstava, Boško je "na poslu" od 18 do 22 časa.
"Gotovo redovno je tako, uvijek se radi nešto novo, na svu sreću. Bez obzira na to vrijeme koje provodim u teatru moj posao je takav da se rad ne odnosi samo na period kada sam sa kolegama, no mora se tragati, čitati, tražiti, analizirati, ispitivati, tako da su mi često i noći besane. To je traganje za postupcima, načinom na koji karakteri reaguju, na koji način se manifestuju u datim okolnostima. To svakako najviše ispitujemo i radimo sa kolegama u toku proba, ali uvijek sebe moraš preispitivati, provjeravati jesi li na pravom putu, jesi li tačan i iskren. Tako da mi je radni dan 24 sata", priča Đurđević.
Smatra da nije odigrao pravu ulogu. Od svih uloga koje je odigrao može izdvojiti desetak značajnih.
"Sa ove distance ni tih desetak nisu ono što sam htio da budu. U bavljenju ovim mojim poslom uloga se otima iz ruku glumca, zbog mnogih razloga reditelja, pisca, ostalih saradnika, interakcije sa kolegama, trenutnog dometa glumca, kad prođe vrijeme čini mi se 'ih, što nisam još i to, moglo se i bolje'", kaže Đurđević.
Nije karijerista
Za sebe kaže da nije karijerista i da mu je u karijeri možda baš to nedostajalo.
"Nažalost, po karijeru, nisam čovjek koji je po svaku cijenu htio da igra neke uloge, a prolazile su pored mene uloge i uloge koje sam ja želio da igram i mimo mene i mimo pozorišta, prošao je period kada sam mogao da igram neke uloge. Žarko sam želio igrati Raskoljnikova u 'Zločinu i kazni', pozorište to nije imalo na repertoaru, pa me to mimoišlo. Dramski likova je sijaset, literatura prebogata, uglavnom se dogodi da likove koje bih ja igrao igra neko drugi. To nije samo moja sudbina, sticajem okolnosti, najveći broj onih kojima se ispune želje jesu oni glumci koji kažu 'ja hoću samo to' pa ucjenjuju, traže način da dođu do te uloge, bila ona za njih ili ne", navodi Đurđević.
Za neke od uloga koje je želio igrati stvorio je mogućnosti za to.
"Prije 15 godina želio sam da igram Davida Štrpca i uzeo sam ga sam sebi, napravio sam to mimo pozorišta, pa smo ga onda stavili na repertoar. Ta predstava bila je premijerno izvedena u okviru pozorišta u Beogradu i to mi je značajna uloga, još je igram", kaže Đurđević.
Osim ove uloge među dražim su mu lik Petra Kočića u predstavi "Kočić posljednji dani" i istoimenoj monodrami, koje je takođe ostvario mimio pozorišta.
"Nisam u okviru institucije igrao one uloge koje sam želio. Ne mogu se žaliti, čini mi se da igram i previše, da me ima više u predstavama nego što bi to bilo uputno, da se čovjek ne ponavlja. Htio ne htio, iz predstave u predstvu moraju se koristiti iste ruke, iste noge, isti habitus, isto lice. Ma koliko se trudio da ne bude sličan prethodnom liku, teško se može oteti tom izazovu pogotovo što se u posljednje vrijeme način glume malo promijenio", ističe Đurđević.
Čini mu se da je ranije bilo više predstava kojima smo prilazili sa dubljom psihološkom analizom u kojoj je gluma bila realnija, a sada se sve radi "površnim vanjskim sredstvima".
Kroz svoj dugogodišnji rad u Narodnom pozorištu RS igrao je najraznovrsnije likove od komičnih karaktera, mladih heroja, do očeva...
"Najviše volim čiste dramske uloge, jake karaktere. To se u posljednje vrijeme rijetko igra, bar u našem pozorištu, i kada se igra nekako se bježi, laže se sa scene. U svakom slučaju i kada bi te uloge došle na repertoar nisam siguran da bih ih ja igrao", iskren je Đurđević.
U Njemačkoj ga zvali Tesla
Veoma je zadovoljan što se bavi glumom, jer ga je suština čovjekovog života i življenja uvijek zanimala.
"Ovdje sam imao priliku da makar na sceni, makar u analizama, koje su mi značajnije od same predstave, proživim živote koje nikada ne bih. Svi mi imamo sve to u sebi, ali ne budemo u takvim ekstremnim situacijama, kakve su u dramskim tekstovima. Htio ili ne htio čovjek razmišlja kako bi on reagovao u situaciji u kojoj se nalazi lik. Na taj način oplemenjuje sebe, obrazuje se, uči se životu. Svi mi proživimo život, a da o njemu ne znamo ništa i kad prođe onda kažemo: 'Eh što sam...'", priča Đurđević.
Glumom se počeo baviti "gotovo slučajno", jer je po završetku srednje elektroškole počeo raditi u kompaniji "Simens" u Nemačkoj, a nadimak mu je bio Tesla.
"Bio sam zaljubljenik u elektroniku i mislio sam da ću se time baviti. Slučajno sam vidio da Narodno pozorište raspisuje konkurs za upis u dramski studio da školuju buduće glumce, otišao sam na primjemni i bio prvi", kaže Đurđević.
Sada je zapostavio elektroniku, mada i još "čačka" oko aparata.
"Elektronika sada toliko brzo napreduje da je ne mogu pratiti, mada mi nije više ni toliko interesantna, pregazilo me vrijeme", dodaje.
Tračanje na duge staze
"Posao kojim se bavim je takav da iza mene ništa ne ostaje, to je posao trenutka i kad on prođe ne ostaje ništa. Oduvijek sam bio praktičan čovjek, volim da radim sve i svašta".
Zbog toga je na očevini napravio vikendicu, gdje je radio sve potrebne poslove od kopanja temelja do krova.
"Volim da gajim cvijeće, da uzgajam voćnjak. Volim da se družim sa ljudima, dolaze prijatelji pa se družimo na tom malom ranču", kaže on.
Osim toga slobodno vrijeme rado provodi u igri sa svojim unucima, kao i sa kćerkama Sanjom i Svjetlanom.
"Još se igraju sa mnom mada su to odrasli ljudi sa svojim formiranim porodicama. Toliko značimo jedni drugima da se moramo svakodnevno, bar čuti, a međusobna podržavanja, pomaganja i druženja se podrazumijevaju" navodi Đurđević.
Nekada je rado putovao, ali mu sada to predstavlja napor. Rekreativno se bavi sportom sa motom "ne zanemarujem taj dio života".
"Volim plivanje, bavio sam se atletikom, gimnastikom u srednjoj školi i postizao sam pristojne rezultate. Najbolji sam bio u trčanju i to na srednje i duge staze, a i danas trčim".
Supruga pokretačka snaga
Njegova "motorna snaga" je njegova supruga Olgica koja mu je podrška i koja ima razumijevanje za posao kojim se bavi.
"Imao sam sreću da je i ona u početku naše veze provela dvije godine u pozorištu i zna kako teče taj proces rada. Razumije poslije predstave kada dođem kući da mi treba dva sata da 'dođem sebi'. Bez njenog razumijevanja ne bih mogao, u braku smo 35 godina. Ljubav moja! Upoznao sam je kada je imala 16 godina, a ja sam imao 20. Učili smo jedno drugo životu", priča Đurđević.
Bitno je da mladi ljudi ako budu u prilici, navodi, ulaze u emotivne veze samo ako su iskrene.
"Kada sam je vidio bio sam siguran da je to žena mog života, da sam našao osobu sa kojom ću provesti život i ispostavilo se da je to ono pravo. Baš sam imao sreću, rodila mi je dvije kćerke, one sada imaju djecu....", kaže Đurđević.
Mlađa kćerka Svjetlana od svoje druge godine bila mu je pomagač kada su novogodišnji praznici u pitanju.
"U vrijeme praznika godinama sam govorio da ne mogu više biti Djed Mraz, jer to ne radim jednostavno, dok djeca imaju energije da se igraju toliko se i ja igram sa njima. Ne mogu to da otaljam, tu sam zbog radosti koji ovaj lik pričinjava djeci. Uvijek mi se jave roditelji djece kod kojih sam bio prethodnih godina, tako da ponovo prihvatam ove uloge. Međutim, čim to krene nema više ni umora", dodaje Đurđević.
Naglašava da mu je smisao života da bude lijepo drugima oko njega pa onda i njemu bude lijepo.
Lična karta
Datum rođenja: 17. novembar 1951. godine
Horoskopski znak: Škorpion
Obrazovanje: dramski studio u Banjaluci
Bračno stanje: oženjen
Zanimanje: gluma
Hobi: voćarstvo i elektronika