Za redove koji slijede treba da u sebi nosite veliku muku, nešto što vas tjera da pred sudom javnosti progovorite i iznesete svoj lični problem, izlažući pri tome čitavu svoju porodicu bolnim sjećanjima. Prošlost se ne može vratiti, ni ničim naplatiti prava golgota kroz koju smo kao porodica prošli u vrijeme komunista, ali se ne može ni razumjeti zašto i po kojem osnovu sadašnja vlast i nadležni ne žele ni dan-danas, uprkos mogućnostima i svim argumentima koje iznosimo, da nas bar na neki način rehabilituju i riješe naš dugogodišnji problem.
Kad su se komunisti igrali sa našim sudbinama i životima, u vremenu izgradnje tada auto-puta (1977), a sada magistralnog puta Banja Luka - Klašnice, naši postojeći, izgradnjom puta ugroženi stambeni objekti nam strašnom nepravdom tadašnje vlasti nisu eksproprisani, ne po zakonima, već im je smetalo ko smo mi Milanovići, za njih neprijatelji sistema, i to od koga potičemo.
Prvi razlog za njih je bio što je naš otac pokojni prota Vladimir Milanović, koga su inače zbog dobročinstava i humanosti poštovali i svi drugi narodi, tada gradio crkve i nije želio da se odrekne časnog krsta i pravoslavlja, a vlast mu se na taj način svetila. Bilo je - odreci se, pope, mantije pa ćemo ti srušiti kuću. Epilog već znate.
Drugi, za njih ništa manji razlog, je to što smo po majci Zubovići, potomci jedne od najznamenitijih banjalučkih porodica, kojoj je pripadao majčin rođeni stric dr Jovan Zubović, predratni konzul Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu, ktitor prvoizgrađenog Hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci, autor tada zabranjene knjige "Srbi u prošlosti", neko ko je poslije bana Tise Milosavljevića bio i ostao jedna od ličnosti koja je svojim djelima obilježila istoriju Banje Luke.
Zbog dotičnog Jovana su ustaše u toku rata skoro zatrle cijelu porodicu u pokoljima u Drakuliću, Šargovcu i Motikama, te u logoru u Jasenovcu, gdje je tragično nastradao i moj djed Spasoja, koji je odveden sa kućnog praga iz naselja Vujinovići, gdje mi i danas živimo.
Bilo kako bilo, trpjeli smo ama baš ni zbog čega, na ovaj i na razne druge načine sve do zadnjeg rata, ugnjetavani, ponižavani, bili smo jednostavno građani drugog reda, nigdje nam mjesta nije bilo, pljuvali su po nama, jednostavno radili od nas šta su htjeli. Stariji to mogu da razumiju, mlađi kojih danas ima u svim strukturama, pa i u vlasti, vjerovatno i ne jer zvuči bizarno, a zaista je tako bilo.
Nisu nas eto, uz sve to, do sada uspjeli uništiti ni ustaše ni komunisti. Za dalje, zavisi od onih koji su u poziciji da danas imaju priliku da odluče o našim daljim sudbinama i životima.
Lično mislim da se kultura sjećanja jednog naroda ne zasniva u cijelosti kako to mnogi danas misle samo na humkama, kojih nažalost ima i previše i u našoj porodici. Zaboravljanje ovakvih primjera iz prošlosti dovoljno govori o nama samima u sadašnjosti, ko smo i šta smo, te šta smo i zbog čega, i dan-danas u stanju jedni drugima napraviti ili ne napraviti.
Iskreno, nadao sam se poslije ovog nesretnog posljednjeg rata da će doći neko nova vlast koja će istovremeno rehabilitovati cijelo društvo i kroz to i našu porodicu, i to ne samo egzistencijalno, ali sam se izgleda prevario. Moj rođeni brat, koji je borac prve kategorije, i ja, koji sam iz rata izašao kao ratni vojni invalid i koji danas živim i dalje radim od ljekarske kontrole do kontrole, suočavajući se sa mogućom ponovnom prethodnom najtežom uspostavljenom dijagnozom, očigledno više nismo nikom od nadležnih važni. Po svemu sudeći, nisu im važna ni naši preci ni naša djeca, oni koji bi trebali poslije nas da ostanu i žive na ovim prostorima. Pitanje je zašto ovi koji danas odlučuju, a koji ne snose nikakvu odgovornost za ranije učinjeno, bar sada ne postupe po zakonu i umire duhove prošlosti.
Relevantna vještačenja vještaka saobraćajne, građevinske i ekološke struke koja imamo nadležne ne interesuju. Naši objekti stanovanja nalaze se u zaštitnom putnom pojasu na udaljenosti od samo 9 i 13 metara od same saobraćajnice (zakonski propisana minimalna širina je 20 m). Izmjereni nivo buke prelazi sve dozvoljene granične vrijednosti prema važećem Pravilniku iz 2022. godine, u svim režimima mjerenja dnevne i naročito noćne buke, a ide do ekvivalentnog (prosječno izmjerenog ) nivoa od oko 70 dB. Zabilježeni ekstremi buke su ekstremno veći i pri mjerenju pokazuju vrijednosti od čak 150-200 dB. Poređenja radi, za rad u industriji u sredini ugroženoj bukom se za intenzitet buke od 70 dB i više nalaže obavezno korišćenje štitnika za uši, najglasnije kućno zvono ima jačinu od 60 do maksimalno 80 dB, itd. Mi bukvalno živimo u životnom prostoru gdje nam 24 sata dnevno kao da neko stalno zvoni na vratima. Objekti stalno podrhtavaju, a u posljednje tri godine su se na njima, zbog vibracija, pojavile pukotine koje se konstantno šire kako vrijeme odmiče.
Obraćali smo se u vezi problema koji imamo gotovo svim nadležnima, koji nas već godinama uglavnom šaltaju od jednog do drugog organa, sa tumačenjima da nisu nadležni.
Samo upornost u pravnoj borbi koju godinama vodimo sa nadležnima s ciljem da nam se objekti stanovanja zbog ugroženosti, ali i zbog ugroženosti bezbjednosti saobraćaja eksproprišu tek nedavno je rezultirala utvrđivanjem zaista nevjerovatne činjenice od strane Inspektorata Republike Srpske, vezano za ekologiju, da navedena saobraćajnica, koja je između ostalog najfrekventnija saobraćajnica u Republici Srpskoj sa frekvencijom od trenutno prosječno preko 25.000 vozila dnevno, koja prolazi jednim dijelom kroz glavni grad Republike Srpske, uopšte NEMA EKOLOŠKU DOZVOLU, i gotovo sigurno ni validnu prethodnu studiju uticaja na životnu sredinu.
Kako je onda moguće da ima upotrebnu dozvolu, kako joj je ta dozvola izdata? Bilo kako bilo, republički saobraćajni inspektor je naložio upravljaču puta da od nadležnog Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS pribavi ekološku dozvolu, po provedenom postupku procjene uticaja na životnu sredinu.
Prvi korak, ali unazad, u pokušaju da se i na ovaj način ukaže na problem i problem konačno riješi, je već napravljen s obzirom na to da se po osnovu tumačenja zakona od strane pomenutog ministarstva već odustalo od postupka procjene uticaja na životnu sredinu, a "vruć krompir" samog postupka izdavanja ekološke dozvole je, iako se radi o magistralnom putu od republičkog značaja što je u osnovu po pretpostavci nadležnost ministarstva, prebačen na Grad Banja Luka.
Šta će to dalje značiti po pitanju izdavanja ekološke, ostaje da se vidi, Grad Banja Luka je na potezu.
Takođe, ono što ovom slučaju dodatno daje posebnu težinu je evidentan opšti javni problem iz oblasti bezbjednosti saobraćaja, kojim se istine radi osim samog vrha MUP-a Republike Srpske, prema kome iskazujem poštovanje zbog toga, izgleda niko drugi u čijoj je to takođe nadležnosti uopšte ne želi baviti. Prisustvo objekata u zaštitnom putnom pojasu i njihov mogući negativan uticaj na bezbjednost saobraćaja izgleda ne interesuje ni Javno preduzeće "Putevi Republike Srpske", ni Republičku saobraćajnu inspekciju, a ni Agenciju za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske iako upravo na pomenutoj lokaciji i u njenoj neposrednoj blizini unazad nekoliko decenija nažalost prečesto ginu ljudi (posljednji put prije dva mjeseca, u zadnjih 30 godina više od 20 poginulih) prilikom udesa i izlijetanja sa ceste u zaštitni putni pojas. Upozoravam, ponoviće se, pri čemu će neko jednog dana direktno udariti u naše stambene objekte. Ko će za to biti odgovoran, šta će se desiti odgovornima ako neko, uvažavajući prethodno izneseno, tuži upravljača puta ili nekog drugog odgovornog koji nije postupio po nadležnosti koju ima u skladu sa zakonom.
Nasuprot našem slučaju, trenutno se samo za izgradnju obilaznice oko Banje Luke po istom osnovu ugroženosti planira rušenje minimalno oko 200 objekata, a za sve ostale dionice koje se planiraju raditi u Republici Srpskoj višestruko više njih. Za sve će se sigurno, po šumama i gorama diljem Republike Srpske, po zakonu, proglasiti javni interes i uskoro pronaći velika sredstva potrebna za eksproprijaciju, bez obzira na rizike da li će se i kada će se te saobraćajnice uopšte izgraditi
Jedino se izgleda našim problemom usred Banje Luke koji traje skoro 50 godina, nas koji nismo članovi nijedne stranke, niko ne želi baviti.
Ostaćemo, po svemu sudeći, na sramotu cijelog društva, opet zaboravljeni od svih, možda i zbog bojazni nadležnih da će se našim slučajem otvoriti Pandorina kutija, tražiće i drugi ugroženi svoja prava, pa je možda cilj da se sve zataška, a da mi i dalje plaćamo cijenu.
Pitanje je i koliko se vlast stvarno danas drži zakona i ima snage da ga institucionalno provede?
Po meni se stvarna, a ne proklamovana prava građana i obaveze vlasti da ih zaštiti po zakonu u koji se, ponavljam, svi kunu, naročito pred izbore, dokazuje upravo na ovakvim primjerima.
Nije to isto kao što kaže naš mladi gradonačelnik, greškom smo posjekli dvije vrbe - posadićemo pedeset da to popravimo, ljudi i njihove porodice su u pitanju, na kraju će nas naša država za koju smo se borili nepostupanjem izgleda otjerati odavde. Reagujte ljudi, krajnje je vrijeme, imate li uopšte savjest?!
Do sada se u vezi problema jedino nisam obraćao direktno premijeru, koga ovim putem pozivam da se i sam sam uvjeri u ovo što piše.
Dođite mi u goste, s namjerom ili "uz put", prenoćite u mom krevetu jednu noć, provjerite kako nam je. Dobro došao i bilo ko koga god sam u ovom tekstu na bilo koji način i u lošem kontekstu prozvao. Pozivam i gradonačelnika Banje Luke i direktora Javnog preduzeća "Putevi Republike Srpske". Ne mogu garantovati da će te uopšte zaspati, ali mogu garantovati da ćete sigurno ustati na vrijeme, ne treba budilnik da budi i upozorava da negdje ne zakasnite na za to jutro zakazan važan sastanak. Sa prvim zracima jutra, zimi oko 05.00, a ljeti već poslije 04.00 kamioni i kombiji napunjeni akciznim gorivom i robama široke potrošnje koje u sebi sadrže PDV, te brojni automobili kojim obični smrtnici žure na posao prosto tutnje pored naših kuća, čineći nam dalji život nepodnošljivim.
Konačno završih, evo već je 05.10…
Dobro jutro, Banja Luko, dobro jutro, Republiko Srpska!!!
Žarko Milanović