Dobromani, mjesto dvadesetak kilometara udaljeno od Trebinja, na putu prema susjednom Ljubinju, naizgled je obično i polunapušteno selo, kakvih je u Hercegovini većina. U svega četiri kuće živi sedam-osam mještana. Ostali su se razbježali po svijetu.
I ovih sedam-osam mještana živjelo je običnim seoskim životom.
Sve dok Dobromane i rodnu grudu nije posjetio Boško Providžala, potomak jednog od njih.
Vizija malog raja
Desilo se to prije mjesec i po dana. Tridesetjednogodišnjeg umjetnika Boška Providžala, korijeni su iz Švajcarske povukli u rodnu Hercegovinu. Palo mu je na pamet da ovdje realizuje projekat kakvog se do sada niko od njegovih zemljaka nije sjetio. Cjelokupna njegova vizija sastoji se u vrlo jednostavnim, ali u isti mah, nevjerovatnim stvarima.
Za početak, je prepravio staru kuću i okućnicu. Nakon prepravki stara kuća pretvorila se u multifunkcionalni objekat. Riječ je o otvorenom ateljeu, ali i mjestu gdje se istovremeno organizuju zabave. Na uzvišenju iznad kuće Boško je smjestio di džej stejdž, a oko kuće je podijum za ples.
"Ja sam rođen u Trebinju i tu živio 69 godina, a 18 godina živim u Švajcarskoj, gdje sam sve ove godine nosio najnježniju uspomenu na svoju djedovinu u Dobromanima, u kojima sam prije rata često boravio s roditeljima, pa sam čak i u ratu dolazio biciklom ovdje s petnaest godina. Ovdje je raj. Sa svojim krajolikom, kamenom, dračom, smokvama i kaktusima koje je sadila još moja prababa, ovdje je i raj za umjetnike", u jednom dahu ispričao je Boško.
Kaže da je prethodnih nedjelja tu već boravilo dvadeset-trideset ljudi, koji su učestvovali na jednom malom festivalu.
"Bio je to, tako da kažem, festival svjetske muzike. Pošto se ja bavim i slikarstvom i fotografijom, ali pomalo i muzikom, s najgornjeg vrta moje okućnice gdje je bio di džej stejdž, puštao sam elektronsku balkansku muziku, pa sam onda smotao na Sjevernu Afriku, pa Srednju Afriku i onda završio s elektronskom muzikom iz Indije, sa bazom etno muzike", objašnjava ovaj mladi umjetnik prvi hepening koji je organizovao u Dobromanima.
Zanimljivo je da su se za svo to vrijeme, sa mjesta na kome se nekada konjima obavljala vršidba žita, projektovali fimovi koji su se mogli gledati na fasadi kuće, propraćeni bluzom i džezom. Ipak, najzanimljivije u svemu tome je što sva ta iznenadna muzika, koja je dopirala čak do susjednog sela, nije smetala mještanima Dobromana. Seljaci su bili oduševljeni ovom promjenom, a Boško u šali kaže da se to vidi i iz naziva sela dobro man, dobar čovjek (man - čovjek engl.).
Ovu fuziju umjetnosti, živog pjesaža, muzike, videa, namjerava i dalje izvoditi i proširivati je, u skladu s eventualnim projektima koje će njegovi prijatelji, koji ovdje budu dolazili iz cijelog svijeta, moći da realizuju.
Ovo je, dodaje, samo jedan segment njegove šire vizije "modernog nomadizma", koji podrazumijeva lutanje po svijetu, ali i bazu u koju se čovjek mora vraćati.
Art maraton završava u Dobromanima
Na cijeli projekat potaknuo ga je prijatelj, bivši menadžer "Roling Stounsa", Holanđanin Arian van der Val, koji je 12 godina, hodajući po turnejama s ovom slavnom grupom, živio lutajućim životom, a tamo gdje se zaustavljao stvarao i radio.
Providžalo kaže da će zajedno s Van der Valom pokrenuti realizaciju svoje ideje modernog nomadizma i to već sredinom decembra kroz takozvani Art maraton.
Oni će zajedno krenuti na svojevrsnu godišnju turneju, u kojoj će obići pet kontinenata, a za to vrijeme će intenzivno slikati, stvarajući, kako kaže Providžalo, "fuziju čitavog svijeta u formi jednog nomada". Baza u koju će se na kraju turneje vratiti biće Dobromani, a oni koji će kasnije dolaziti i ako njega ne bude tu, nastavljaće u tom selu, u ateljeu svoje projekte.
Boško ističe da je i za atelje i za di džej stejdž u selu za početak najneophodnije da se razvede električna energija, koja je za prvi hepening korištena putem agregata. U toku je i adaptacija kuće i pomoćnih objekata, kako bi u njima moglo da se smjesti od deset do dvadeset ljudi.
Providžalo najavljuje da će Van der Val, njegov guru, zasigurno uskoro doći ovdje, ali očekuje i brojne internacionalne umjetnike.
"Danas je dovoljno samo da poneseš laptop i da na bilo kojem mjestu imaš i muziku i video-projekcije i šta sve ne", jednostavno kaže Providžalo.
Ipak, on ne želi da Dobromani postanu neko mondensko ili komercijalno sastajalište umjetnika. Želja mu je, kaže, da mjesto zadrži svoju intimu, a da on u tom okruženju realizuje svoju viziju, kako bi kuća njegovog djeda dobila samo jednu novu formu s Providžalima kao starim domaćinima.
Semafor za Evropu
Po domaćinskim kućama i domaćinskom dočeku, kako to Hercegovci vole da kažu, u Dobromanima ne zaostaju ni Tomovići. Kod njih za putnika namjernika uvijek ima mjesta. Tomovići su seljake iz susjednih sela razbacanih po okolnim brdima bezbroj puta na konak primili, ali su i Tomovići, kada se bježalo u brda pred najezdama vojske koja je ovuda vojevala, odlazili kod njih, o čemu govori i Đorđo Tomović.
I njega je protekli rat, kaže, zakačio pa je iz Sarajeva, gdje je do rata živio, došao u rodne Dobromane, gdje je i mobilisan tako da je i njegovu generaciju kao i mnoge druge s ovih prostora, zapalo da vojuje. Kada je rat stao Đorđo nije želio nazad u grad jer mu je, kaže, dosta asfalta.
"Zaboravio sam po njemu i hodati, iako sam kao diplomirani građevinski inženjer prošao skoro cijeli svijet i boravio u mnogim zemljama. Sada skačem samo s kamena na kamen i nikada nisam pao", veli ovaj sedamdesetogodišnjak.
Prodavši stan u Sarajevu, kupio je sinovima dvije garsonjere u Beogradu, a on, kako u šali kaže, "od sve bjelosvjetske civilizacije, ispred kuće u Dobromanima postavi rampu i semafor, kako bi ga na bijeli svijet podsjećali i od toga bijelog svijeta zaštitili".
I zaista, u Doromanima, ispred Đorđove kuće, dočekao nas je semafor s uključenim crvenim svjetlom. Semafor je, kako objašnjava, pronašao na smetljištu i postavio ga tako da gore sva tri svjetla, ali su, u međuvremenu i zelena i žuta lampa pregorjele.
Postavio ga je, ne zbog toga da zabrani ulaz dobronamjernom putniku u svoju kuću, već zato da pokaže da ovdje postoji civilizacija, da se zna gdje ko dolazi.
"Ja samo želim da se uklapam u evroatlanske integracije i da pokažem da je moje selo, kao urbana sredina sa saobraćajnom signalizacijom, spremno za Evropu", dodaje dalje šaljivim tonom.
Odmah do semafora, ispred Đorđove kuće je i rampa sa znakom STOP koju je sam napravio.
"Poenta u svemu je da je ovo privatni posjed i da se ovdje ne ulazi bez pitanja, ali, svako ko mi se javi ko je i šta je, prolazi pored rampe", smije se domaćin, nutkajući nas domaćom lozovom rakijom koju sam proizvodi.
Na samoj kapiji ugradio je i staro zvonce koje je naslijedio od pokojnog djeda, čak i trubu od bicikla, ali ih, nažalost, slabo ko koristi.
"Sve sam eto sprave ugradio, a naš narod navikao na druge običaje, pa i pored svega lupaju nogom u kapiju", dodaje.
Đorđe, koji je bio astmatični bolesnik, u rodnom je kraju, veli, prodisao, a majicu kratkih rukava ne skida do svinjokolja. Ima, kaže i kravu i svinju, a gaji vinovu lozu i povrtnjak, pa čak i cvijeće.
Kada se uželi porodice, čuju se telefonom ili oni dođu kod njega. Ništa mu, tvrdi, u njegovim Dobromanima ne nedostaje.
"Kada se uželim svoga posla i građevine, odem kod ovog malog, Boška Providžala, slušam onu njegovu muziku, pomažem mu u građevinskim radovima i nas se dvojica fino slažemo. Fin je on momak, svi ga u selu vole", objašnjava.
Nakon nekoliko sati provedenih u ovom neobičnom selu i nama je vrijeme da krenemo, opraštamo se i odlazimo, a Đorđe za nama na kraju dobacuje:
"Ne obaziri se na semafor, prođi slobodno, nema veze što je crveno".