Za Nedima Nuhanovića, Lukavčanina koji je prije desetak dana poginuo u Afganistanu radeći za američku firmu KBR, vjerovatno niko u BiH ne bi saznao da nije došlo do tragedije.
Sarajka Aida, čiji je brat posredstvom iste kompanije prošle godine otišao da radi u Irak, nada se da informacije o bratu neće dobiti kao i Nuhanovićeva porodica.
"Nekoliko mjeseci mi se brat nije javio. Nije da je on nešto pretjerano revnosan kod javljanja, ali sam strašno zabrinuta. Kada sam zvala u kol centar KBR-a u Hjustonu skoro mi ništa nisu željeli reći. Kazali su da je moj brat vjerovatno dobro, jer bih znala da se nešto loše desilo. I to je sve", ogorčena je Aida, koja još čeka informacije o svom bratu.
Tak nakon što je stradao u bombaškom napadu na radnike kompanije KBR, koja pruža logističku podršku američkoj vojsci, saznali smo da je Nedim Nuhanović trebalo da se oženi, da je planirao zasnovati svoju porodicu i da se prijavio za rad u Afganistanu jer posao nije mogao naći u BiH. Pristao je na rad u ratnom području, iako je bio svjestan rizika koji ovaj posao nosi. Jedina garancija koju naši radnici u Iraku i Afganistanu dobiju jeste životno osiguranje, koje se u slučaju njihove pogibije isplaćuje njihovim porodicama ili novac koji će po ugovoru dobiti u slučaju teškog ranjavanja.
Nuhanović, koji je juče sahranjen u Lukavcu, samo je jedan od stotina, ako ne i hiljada, nevoljnika iz BiH, koji su otišli raditi u rizična svjetska područja jer u BiH nemaju posla, a ako ga i uspiju naći od plate u svojoj državi ne mogi živjeti.
Nepoznato koliko je bh. radnika u Iraku i Avganistanu
"Nažalost, mi za ove naše ljude saznamo tek kad se desi neka tragedija", priznaje Zlatan Burzić, savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova BiH.
U ovom ministarstvu ne raspolažu nikakvim podacima o tome koliko je naših ljudi zaposleno u kriznim žarištima kao što su Irak i Afganistan niti u kakvim uslovima rade. Nema ni zvaničnih podataka koliko je bh. državljana do sada nastradalo na svjetskim ratištima, na koja su otišli kako bi zaradili za pristojan život u svojoj zemlji.
"Oni idu s privatnim firmama, a stvar je dobre volje ovih firmi da li će nam dati bilo kakve podatke. Dobre volje nema. Ni naši radnici nemaju razvijenu svijest o tome da se jave u našu ambasadu ili Ministarstvo vanjskih poslova da bi se mogli pobrinuti o njima", ističe Burzić.
Većina naših radnika, koji rade u ovim ratom zahvaćenim zemljama, otišla je preko američke kompanije KBR, stacionirane u Hjustonu, koja se bavi logističkom podrškom oružanim snagama SAD. Ured KBR-a bio je prošlog ljeta otvoren u sarajevskom hotelu "Holidej in", gdje su primali prijave za ljude koji žele raditi. Interesovanje je bilo ogromno.
Jedan od kandidata, koji je prošao na testu i koji sada radi u američkoj bazi u Kabulu, tridesettrogodišnji je Mustafa Begić iz Sarajeva.
Odlazak u ratnu zonu zbog "pristojne" plate
"Radio sam kao taksista kod privatnika u Sarajevu i čak kad bih radio i 12 sati dnevno nisam mogao sebi obezbijediti pristojnu platu. Odlazak u Afganistan sam shvatio kao šansu da nešto zaradim. Znam da je opasno, ali bolje je i rizikovati nego u BiH stajati na jednom mjestu bez ikakve perspektive", kaže Mustafa Begić.
Nakon prijave na konkurs KBR-a u Sarajevu Begić je bio na dodatnoj specijalističkoj obuci u Hjustonu. Poslije toga je poslat u Afganistan. S obzirom na to da ima "dobar" posao u Afganistanu, tvrdi da mjesečno zarađuje i do 4.000 dolara.
"Radim u bazi kao rukovodilac lokalnim radnicima iz Afganistana. Moja sreća je da sam svo vrijeme smješten u bazi koja je ogromna i u kojoj skoro da nema rizika. Najveći problem je kada se vraćam kući i kada treba da se prebacim do aerodroma jer smo jedino tada izloženi rizicima", objašnjava Begić.
On svaka četiri mjeseca dođe na odmor u Bosnu i Hercegovinu. Ne žali se na uslove u Afganistanu. Tvrdi da će se vratiti kada zaradi dovoljno da može pokrenuti neki svoj posao u Sarajevu.
Firma - posrednik zatvorila svoje kancelarije u Sarajevu
Firma KBR, preko koje je Begić i otišao u Afganistan, svoje je urede zatvorila u Sarajevu. Gotovo je nemoguće doći do podataka o našim radnicima zaposlenim u KBR-u. Uprkos višednevnim pokušajima, ni s kim od čelnika ove kompanije nismo uspjeli telefonskim putem stupiti u kontakt.
Svoje nezadovoljstvo saradnjom s KBR-om istakli su i u Ministarstvu vanjskih poslova BiH zbog prespore procedure prebacivanja tijela Nedima Nuhanovića u BiH. Iz MVP-a optužili su KBR da ne pokazuje dovoljno interesovanja i volje da Nuhanovićevi posmrtni ostaci što brže budu dovezeni, kako bi ga porodica mogla sahraniti.
Iako su zatvorili svoje urede u Sarajevu, u BiH postoji osoba koja još pomaže oko odlaska bh. radnika u rizična područja.
Dvadesetčetvorogodišnjak iz Živinica, koji je uz zahtjev za anonimnošću, pristao govoriti za "Nezavisne", naveden je kao veza za dobijanje posla u KBR-u. I sam je bio u Iraku. Trenutno je na odmoru u BiH, a zbog poznavanja engleskog jezika posreduje kod novih zapošljavanja.
Svjesni da platu od 2.000 dolara prate opasnosti
"Najviše ljudi koji rade u ovoj firmi je iz Tuzlanskog kantona. Nakon zatvaranja baze 'Dubrave' mnogi od njih su željeli i dalje raditi za Amerikance, a ovo je jedna od najboljih mogućnosti. Trenutno nema konkursa u Sarajevu, ali je moguće aplicirati preko nekih drugih zemalja. Poslovi nisu toliko opasni, ali uvijek nose neki rizik", kaže sagovornik "Nezavisnih" iz Živinica, istakavši da je jedino osiguranje koje se potpisuje prilikom ugovora životno osiguranje koje porodice dobiju nakon pogibije ili nakon teškog ranjavanja.
U zavisnosti od kvaliteta posla u Afganistanu plate su, tvrdi on, veoma dobre za bh. uslove. Najniža je 2.000 američkih dolara mjesečno.
"Ne znam hoću li ja ponovo ići jer će uskoro 'stesati' plate. Zbog jeftinije radne snage s Istoka, sada će svima smanjiti plate, pa će tako novčana osnovica umjesto 2.000 dolara biti skoro duplo smanjena", kazao je sagovornik "Nezavisnih".
U domaćim institucijama koje se brinu o zapošljavanju ističu da nemaju nikakvu saradnju s firmama koje odvode bh. radnike u inostranstvo.
Direktor Zavoda za zapošljavanje FBiH Miralem Šarić kaže da, sve dok nije objavljena vijest o pogibiji Nedima Nuhanovića iz Lukavca, uopšte nije znao da naših ljudi ima u Iraku i Afganistanu.
Alternativa privremeni rad u Azerbejdžanu
"Takva je naša država. Niti se ko brine kada neko ulazi niti kad izlazi iz Bosne i Hercegovine. Živim ovdje i znam da dosta ljudi, najviše iz Lukavca i Kalesije, odlazi u Irak i Afganistan, ali mi nikakvih podataka nemamo. Jedino se brinemo da ih skinemo sa spiska biroa, ako rade u inostranstvu. Ti ljudi idu na svoju ruku. Jedino su zaštićeni ugovorom koji potpišu s tim privatnim firmama. Država i njene institucije ništa ne pomažu", kaže Razija Majstorović iz Zavoda za zapošljavanje Tuzlanskog kantona.
Osim u najrizičnija područja u svijetu, radnici iz BiH trbuhom za kruhom idu i u neke manje opasne zemlje. Azerbejdžan je u posljednje dvije godine privlačna destinacija za privremeni rad ljudima iz BiH.
Nenad iz Gradiške u Azerbejdžanu je kao građevinac radio dva mjeseca. Kaže da prije nego što je otišao tamo nije znao kakav posao ga čeka.
"U Azerbejdžan odlazimo preko jednog čovjeka iz Gradiške, čiji zet živi tamo i on nam nalazi posao. Većina nas nije obučena za te poslove, a radna snaga je najtraženija za građevinske radove. Sav narod je otišao odavde, jer ovdje nema posla, a tamo odu i rade po šest mjeseci i zarade oko 12.000 KM", priča Nenad, koji u Azerbejdžanu zaradi satnicu od pet dolara.
Kaže da je posao na građevini naporan i da se za šest mjeseci boravka niti jednom ne dolazi kući.
Satnica od 5,5 dolara, a vizu je lako i brzo dobiti
"Radi se ujutru od sedam pa naveče do sedam sati, a ako su postavljeni rokovi do kad se građevina mora završiti, onda se radi i prekovremeno po dva-tri sata, ali je sve to plaćeno više nego inače. Ako se radi prekovremeno, satnica je 7,5 dolara", objašnjava Nenad, dodavši da se nije pokajao.
Kao veliku prednost rada u ovoj zemlji ističe solidan smještaj i često plaćenu hranu pa sav zarađeni novac može donijeti kući. Za odlazak u Azerbejdžan vizu je brzo i lako dobiti, a brigu o tim poslovima radnici prepuštaju čovjeku koji posreduje prilikom njihovog odlaska. U Azerbejdžan, jedno od najvažnijih mjesta u svijetu za eksploataciju nafte, nedavno je po drugi put otišao i Siniša iz Gradiške, iako kaže da zarada nije velika u odnosu na rad.
"Zarada bi mogla biti i bolja, ali je u svakom slučaju daleko bolja nego ovdje. Ovdje nisam imao posla i zbog toga sam i otišao tamo", priča Siniša, koji je radio za nešto manju satnicu od Nenada.
Konzularne usluge za građane BiH Azerbejdžan pruža putem svog diplomatskog predstavništva u Beču.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH ne posreduje pri izdavanju potrebne dokumentacije.
"Ministarstvo vanjskih poslova BiH ne posreduje prilikom izdavanja viza u ovakvim slučajevima, nego samo kada su u pitanju nosioci diplomatskih i službenih pasoša. Izvjesne olakšice za izdavanje viza na granici postoje, ali se one ni u kom slučaju ne mogu odnositi na vize za rad", istaknuli su u MVP.