Halucinacije. Psihijatrijski pojam, prvenstveno. Suha, knjiška definicija kaže ovako: " ... je priviđenje, opažaj koji nije proizišao iz odgovarajuće čulne stimulacije, već je centralnog porijekla i praćen je subjektivnom uvjerenošću da je realan. U patološkom obliku javlja se u psihozama, a dovodi i do stanja delirijuma. Karakteristične su za šizofreniju, a javlja se i u maniji."
Dosadno i nezanimljivo izgleda na papiru red riječi, koji se uče napamet. Šta su halucinacije u svijetu umjetnika i kako (čitaj: da li) liječiti taj simptom? Neiscrpno zanimljiva tema: genij ili pacijent. O knjizi na ovu temu sa aspekta posmatrača-ljekara, već sam govorila. Ali kako izgleda svijet u očima umjetnika i genija, ako stvarno utvrdimo da je umjetnik i genij? Koji kriterijumi određuju tu vrijednost?
Za sve pacijente koji pate od ovih simptoma postoji odgovarajuća terapija. Nisam pristalica da psihijatrijski pacijenti neliječeni šetaju ulicama. Uostalom, zar ih je malo? U šarolikom i ne nezanimljivom svijetu psihijatrije, granice su još neodgonetljive.
Ako se za jednog umjetnika može govoriti da je bio genij, onda je to sa sigurnošću Salvador Dali. Osamdeset pet godina dug život, ispunjem neprestanim halucinacijama, snovima, prikazima, manijom veličine i velikim brojem djela iza sebe, danas predstavljaju Dalija kao nezadrživog stvaraoca i utemeljivača nekog `drugačijeg` svijeta. Rođen u imućnoj porodici, uživa blagodeti lagodnog života i potpunu ljubav i podršku roditelja. Od rođenja izgrađen imidž vunderkinda pomaže mu u kasnijem životu da sam sebe posmatra genijem.
Salvador Dali je poznat kao slikar, međutim, manje je poznato da je on kreirao za Koko Sanel, sarađivao sa Hičkokom na filmu, radio kostime u čuvenim pozorištima svijeta, i što je najvažnije: Dali je pisao.
Knjiga `Tajni svijet Salvadora Dalija` je autobiografija pisana do njegove 37. godine. Počev od intrauterinog života, kojeg se niko od nas običnih smrtnika `ne sjeća`, Dali piše šokantnu introspekciju. Stil pisanja, kao uostalom način slikanja i njegov život uopšte, nasmijaće vas do suza i istovremeno, ostaviće vas bez daha od nevjerice.
Egoista, patološki ekscentrik, u želji da privuče pažnju svojih školskih kolega i nastavnika na pauzi između časova, svakodnevno se kotrlja niz školske stepenice. Performans izvodi zavisno od raspoloženja, nekada i po nekoliko puta na dan, potpuno nevažno od ljubičastih podliva krvi po tijelu čime plaća izvojevanu pažnju. U trenutku kada treba da siđe niz školske stepenice, njegova vijerna publika školarci i nastavnici čekaju napeto novu akrobaciju.
Svoje neumjesne provokacije je ponekad skupo plaćao. Jedna od najsurovijih je izbacivanje s prestižne Umjetničke akademije `Escuela de Bellas Artes` u Madridu. Kako piše u autobiografiji, razlog je bilo odbijanje polaganja usmenog ispita ispred tri profesora visokoautoritativnog ugleda. Po njegovim riječima, bio je isuviše pripremljen za ispit, te je smatrao da zna mnogo više od gospode koja treba da ga ocijeni i da je besmisleno da ga oni ispituju. Bez okolišanja to je i rekao zaprepaštenim profesorima. To je bio njegov posljednji poduhvat na Univerzitetu.
Godinama njegova potreba da ga i drugi prihvate kao genija neprestano raste. Time se povećava broj njegovih ekscentričnih epizoda. Neke od njih opisuje u knjizi. Neskriveno govori o svojoj najvećoj ljubavi i muzi, Ruskinji Eleni Ivanovnoj Diakonovoj, poznatijoj pod imenom Gala. Poslije njene smrti i njegov život ide silaznom putanjom.
Posljednjih pet godina života, bolestan, gotovo da nije napuštao sobu. Sahranjen je po sopstvenoj želji ispod kupole surrealistične građevine Muzej teatra u njegovom rodnom mjestu u Španiji.