DOBOJ - Nekada su se vozili biciklom, na ramenu nosili sajlu, a priručni alat su im bile merdevine, četke i kugle, danas dimnjačari imaju savremenu opremu, ali i dalje je dugme na njihovim radnim odijelima simbol da donose sreću.
"Puno se razlikuje dimnjačarstvo. Mogu vam reći da je sve uznepradovalo, tako da se sada svaki dimnjak radi iznutra, znači ne penje se na krovove, pa to mnogima nije jasno. Kada dođete, prvo gledaju gdje su lotre. Od kako sam se odlučio da radim ovaj posao, mogu vam reći da sam psihički odmoran, to je nešto što se ne može kupiti parama. Ovo je težak posao, ali ako ga voliš, onda ćeš ga raditi. Malo nas uspije u ovome. Ja već imam jednog učenika koji će već za godinudvije da počne da radi", kaže Radomir Stevanović, dimnjačar iz Stanara, koji se petu godinu bavim ovim poslom.
Ovaj posao sve više rade i žene, pa tako Tajma Drljević iz Mostara privlači pažnju domaćina kad im se u radnom odijelu pojavi na vratima.
"Budu skeptični, ali već su to nekako počeli da prihvataju i sve više me traže. Recimo, kada ja imam nekih drugih obaveza, kada ne mogu doći sa suprugom, onda zovu i mole da pomjerimo termin jer im je to atrakcija", kaže Drljevićeva, koja je po struci magistar hemije, ali je odlučila da kao i njen suprug promijeni zanimanje i postane dimnjačarka.
Dajana Đurić iz Brčkog uz oca je učila ovaj zanat, a na naše pitanje ko čisti dimnjak u njihovoj kući, te koji je dimnjak najteže očistiti, odgovara:
"Nekad ja, nekad tata. Ne znam kako je kod drugih majstora, ali uvijek sebi zadnji očistimo, svako je prioritetniji nego mi. Najviše ima posla kada je čvrsto loženje, znači čvrsti ogrev, to je pretežno kada se u dimnjaku nađe katranska smola, bukvalno se zapusti. To se više ne radi kao što se prije radilo da se pali, sada se to mašinskim putem brusi. Kada se vratim deset godina unazad i kada sam nailazila na takvu vrstu dimnjaka, sjetim se da sam znala po pet sati ostati na dimnjaku i da su vatrogasci morali biti", priča Dajana.
Najmanje jednom godišnje, nakon grijne sezone potrebno je očistiti odžak, savjetuju dimnjačari, koji su svašta nalazili u dimnjacima, ali i kotlovnicama.
"Zadnji put kada sam ušao u kotlovnicu izvadio sam pticu živu iz dimnjaka. I to već sam bio odradio posao, ali trebale su mi mjere, dimenzije dimnjaka radi zapisnika. Kad sam otvorio vrata, ptica je i dalje unutra skakala. Izvukao sam pticu i sve je bilo u redu", kaže Mirza Ekmečić, dimnjačar iz Sarajeva i predsjednik Udruženja dimnjačara BiH.
Da i majstori imaju dušu, odosno dan za predah, potvrdili su "ljudi u crnom" iz cijele BiH, koji su se proteklog vikenda okupili u Doboju i sumirali rezultate rada u proteklih godinu dana, a u goste su im stigle i kolege iz susjedne Hrvatske.
Marin Lenac, dimnjačar iz Duge Rese, kazao je da u Hrvatskoj, za razliku od BiH, nije otvoreno tržište. Da bi obavljali djelatnost na području neke lokalne zajednice, dimnjačari moraju učestvovati na konkursu, dobiti koncesiju u trajanju od pet godina i samo na toj teritoriji mogu nesmetano raditi.
"Velika je razlika između Hrvatske i BiH. Ljudi su ovdje puno opušteniji, vole pomoći jedni drugima, razmjenjivati iskustva, pomoći u nabavci alata, dok je u Hrvatskoj to puno zatvorenije, jer čim vi ostvarite koncesiju na neki dobar radni teren ili veći grad, vi ste trn u oku drugim dimnjačarima, oni tu ne mogu raditi i tu dođe do jedne određene doze ljubomore, a naravno svi bi htjeli raditi, niko ne bi volio da je bez posla", iskren je Lenac.