Dušan Šmitran, slikar koji je 1935. godine rođen u Bosanskoj Gradšci, a sada živi i radi u Puli, nakon punih 26 godina došao je u Banjaluku da ljepotu svojih pejzaža podijeli sa njenim građanima.
"Energičan, a istovremeno plah, impresionira nas svojom ekspresijom. Govori bojom, osjeća razmišljanjem, a promišlja osjećajem. Iz prirode izvlači svoju snagu, čiju duševnu sliku pretvara u stvarnost - nevidljivo postaje vidljivo - kao ponornica ostaje u svom koritu ne dajući prljavštini da prodre u maticu", napisao je Ante Mihovilović o Šmitranu i njegovim slikama.
Šmitran slika od 1961. godine, a Banjalučani su se na nedavno otvorenoj izložbi u Kulturnom centru Banski dvor treći put susreli sa njegovim slikama. Prvi put je to bilo davne 1976, a nakon toga 1982. godine. Ni sam slikar nije siguran koja je ovo po redu samostalna izložba, možda, kako kaže pedeseta. U međuvremenu svoje je slike izlagao širom Evrope, u Puli, Kelnu, Beogradu, Ahenu, Langenfeldu, Dordrehtu i drugim gradovima.
NN: Izlagali ste u mnogim svjetskim metropolama. Kakva iskustva nosite sa tih izložbi?
ŠMITRAN: Po svijetu idete trbuhom za kruhom. Koji vas galerista prihvati tamo i izlažete. Što je galerija veća i gazda priznatiji teže je doći do toga da izlažete u njoj. Sve je to borba, jer živiš od onoga što zaradiš.
NN: Vaši pejzaži koje ste predstavili Banjalučanima imaju koloristički karakter. Je li to uvijek tako?
ŠMITRAN: Kada se kritičari osvrću na moj rad kažu da sam kolorista, ali ja sam slikar nerva, moji su potezi snažni, oštri i odlučni. Koloristički sam predstavio i kozarački motiv koji je samo u jednoj izvodnici na mojoj slici. Taj je motiv sasvim drugačiji u prirodi, nije prenesen objektivno, nego je slika moje viđenje tog motiva u koje je upleten cijeli moj život i moje razmišljanje i sud o čovjeku, nebu, smrti, život itd.
NN: Na ovoj izložbi u Banjaluci predstavljeni su istarski pejzaži. Da li često slikate taj motiv?
ŠMITRAN: Ja se pejzažu ne obraćam na način da sjedim u nekom ćošku i slikam taj motiv. Uglavnom ga nosim u sebi, jednom je u meni sazreo, jednom je doživljen i dalje ga crpim iz sebe. U svakom narednom trenutku ga drukčije vidim i ispričam, a to je u stvari samo jedan drugi doživljaj pejzaža koji nosim u sebi. Slika je da se gleda, a ne da pričamo o njoj!
NN: Sve slike su rađene tehnikom ulje na platnu. Često koristite tu tehniku?
ŠMITRAN: Pored ulja na platnu slikam i pastelom i crtam, ali najčešće koristim tu tehniku. To mi je najbolji način izražavanja, a i najslobodniji sam u tom izrazu. S obzirom na sve to po tome sam i prepoznatljiv.
NN: Jesu li Vaše slike našele svoj put do kupaca?
ŠMITRAN: O prodaji je suvišno govoriti. Ja dolazim iz Istre u kojoj poslije svih ovih previranja i muka nema više publike koja ima kupovnu moć. Onaj ko ima novac, taj nema potrebu za slikom, a onaj koji bi želio sliku taj nema novaca da je kupi. Pa kada znate sve to, vidite gdje je umjetnik u svemu tome.
NN: Koja Vam je Vaša slika najdraža?
ŠMITRAN: To je slika "Vučica", koja je stara preko trideset i pet godina. Jedan slovenački pisac, Tone Svetina, je napisao knjigu "Vučići Kozare" u kojoj sam ja glavni lik. Pa je na prvoj stranici te knjige moja slika "Vučica" koja mi je najdraža jer je, eto, upravo ona dobila svoje pravo mjesto, koje joj neosporno pripada.
NN: Je li Vam se ikada desilo da žalite što ste prodali neku svoju sliku?
ŠMITRAN: Da budem iskren, jeste. Ponekada mi bude žao, ali uglavnom se radujem kada prodam neku sliku. Ja uostalom i slikam da bi ih ljudi imali, a ne da ih čuvam za sebe. Ja ću sutra "otići", a neko treba da ih gleda i poslije mene. Radujem se kada ih ljudi kupuju.
NN: S obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo, možete li prepoznati kupca koji je zaista oduševljen slikom?
ŠMITRAN: Do prije ovoga posljednjeg rata bilo je takvih ljudi. Pravih, iskrenih ljubitelja umjetnosti koji su na izložbama kada im se svidi neka slika odvajali i posljednji novac od svoje plaće. Danas toga više nema, danas ljudi kada kupuju sliku, kupuju slikara, onoga koji je već afirmiran u svijetu, novi slikar teško se prodaje. Ja nisam novi slikar, ali problem je u tome što još ne pripadam ni onoj generaciji starih slikara koji su ušli u povijest likovnosti.