Sa devet i po godina je postala članica Baletnog studija Narodnog pozorišta Sarajevo, a već sa 16 godina je imala repertoar u svojim nogama. Edina Papo danas je umjetnička direktorica baleta Narodnog pozorišta Sarajevo i naglašava da je prekrasno, ali i teško biti baletni pedagog.
Na svom radnom mjestu je najkasnije u devet sati ujutro.
Opušta se uz film
"Liježem kasno, uvijek poslije ponoći, a ustajem u pola osam. Trudim se da ne odem na spavanje umorna, i prije odlaska na počinak opustim se ponekad uz neki dobar film. U svojoj kancelariji nemam računar i to ne zato što ne želim, nego što smo u teškoj situaciji, jer su nam smanjena finansijska sredstva zbog recesije", kaže Edina.
Ističe da baš i nije svjesna svojih početaka ljubavi prema baletu.
"Puno sam se igrala s lutkama sa svojom sestrom bliznakinjom Nerminom. Mi smo im šile haljinice i pravile male predstavice", kaže Papo.
Dodaje da tada nije znala da će biti balerina i da se to tek kasnije iskristaliziralo.
Naglašava da svaka umjetnost traži veliku dispciplinu.
"Prije svega morate mnogo da želite neke stvari, da volite umjetnost, muziku i balet. I to je taj motor koji vas pokreće i daje vam želju da idete dalje i da toliko vježbate. Nakon silnih vježbanja i proba, jedva čekate da izađete na scenu i pokažete šta znate", priča ona.
Dodaje da se baletna umjetnost u prošlosti, pa i danas, nije promijenila.
"Neophodno je vježbati, vježbati i tražiti u svom tijelu ono najbolje da pokažete publici. Međutim, mijenja se odnos prema životu, brzina življenja, jedna vrsta odgoja koja je liberalnija. Današnja djeca su jako okupirana informatikom, kompjuterima i igricama, odvučeni od znoja, sale, muzike, pedagoga koji vas upućuju i uče umjetnosti", kaže Papo.
Ona je sa svojom sestrom blizankinjom počela u baletnom studiju sa devet i po godina.
"Rođena sam pored Narodnog pozorišta. Moji roditelji nisu bili umjetnici. Ali moj otac se družio i drugovao sa glumcima poput Borisa Smoje, Drakčeta Popovića, Rejhana Demirdžića. Igrali su i šah. Sjećam se da je otac uvijek govorio: 'Jao moja djeco pa to je teško, umjetnost nije laka, jer treba svakog dana na sebi raditi'", prisjeća se Edina Papo.
Kaže da su ona i sestra otišle na audiciju za koju su čule preko radija.
Pobjegla sa audicije
"Molile smo mamu da nas odvede. Međutim, ona nam je rekla da znamo gdje je pozorište, i da odemo. I otišle smo same. Moja sestra je bila hrabrija i ona je ušla prva u baletnu dvoranu", priča Papo.
Dodaje da je tada dolazilo dnevno po stotinu roditelja sa svojom djecom na audiciju.
"A ja sam pobjegla kući. Bilo me je strah te mase, zaglušenosti u hodniku i gužve. Svi su željeli da se upišu u balet", priča Papo.
Dodaje da je njena sestra nakon audicije došla kući i rekla joj da se nema čega bojati.
"Vratila sam se i ušla u dvoranu. Tamo je bio jedan deblji čovjek sa štapom koji mi je rekao: 'Ti izlazi napolje, ti si bila'. Ja sam se rasplakala i ta divna žena koja će kasnije nama biti nastavnica, upozorila ga je: 'Nemojte, nemojte, to je druga sestra'. I ta žena danas živi u Švicarskoj i zove se Emina Kamberović. Ona je bila i ostala prvakinja baleta Narodnog pozorišta i moj uzor i u školovanju i kasnije u karijeri", ispričala je Edina Papo.
Priznaje da je i kasnije bilo razočarenja.
"Koliko god da radite na sebi, posvetite se vježbanju uvijek ima bolje, ali i nepravde. Uvijek je bilo i biće lobija, ko koga više voli. Čini mi se da je to u našoj struci vrlo karakteristično, da neki ljudi koji imaju manje talenta ili se manje zalažu, dobiju prije šansu. Nijednog momenta se neću požaliti na svoju karijeru. Teško jeste. Mnogo je ljudi koji vas ne vole, čisto zato što im se ne sviđate, a ne gledaju vaše rezultate", kaže ona i dodaje:
Trema u prvoj predstav
: "Balet u BiH naravno nije počeo od Edine Papo, već mnogo ranije. Ali, često se osamim i pitam zašto su ljudi tako zločesti i zašto toliko omalovažavaju i lažu druge ljude? Smatram da su sve umjetnosti braća i sestre. Ne možete vi jednom davati hranu i učiniti ga sposobnim, a drugom ne. Mi smo u 21. vijeku. Svi očekuju na sceni puno ljudi, kostima, a mi na našoj velikoj sceni nemamo tri reflektora koji mogu samostalno - kompjuterski vođeni da se kreću, a kamoli, repromaterijal".
Priznaje da je imala veliku tremu kada je igrala u prvoj predstavi.
"Izašla sam kao jedan mali paž crnčić u operi 'Aida'. Držala sam ogromnu drvenu lepezu, koja je bila jako teška. Samo sam razmišljala da mi lepeza od šperploče ne ispadne, drhtala sam. I naravno, plesala sam, crnčić je bio vrlo drag i razigran", prisjeća se Papo.
Sa petnaest i po godina je već bila profesionalno angažovana u baletu Narodnog pozorišta.
"Tada je počeo moj put i borba početnice u profesionalnom ansamblu, vježbe, probe. Imala sam dnevno po 16 sati proba i vježbi. Vandredno sam išla u školu pa na fakultet i imala mnogo obaveza i turneja. Mi smo radili, noću stvarali koreografije i puno putovali. Ujutro u šest stignemo u Sarajevo i već u pola deset su bile vježbe i niko nije smio ni primijetiti da smo umorni, da smo maltene iz voza", priča Papo.
Ističe da je to bilo vrijeme radosti, mladosti, veselja i slatkog umora.
Nema kućnog ljubimca
"I meni se onda desila jedna povreda koja me koštala karijere. Ali sada vidim kako je prekrasno biti baletni umjetnik. Sa 25 godina sam otišla sa scene", kaže Papo i dodaje:
"Kada pogledate, to je kao početak. Ali kada već sa 16 godina imate repertoar u nogama, to nije malo. Biti kasnije baletni pedagog, ili koreograf, ili balet-majstor, to je ogromna odgovornost. Život posvetiti ljudima u sali. Morate biti psiholog, pedagog, estetičar i filozof, da biste im pomogli, razumjeli ih u svakom trenutku. Pedagog baleta nije jednostavna profesija".
Kaže da pored silnih obaveza uvijek nađe malo vremena da se odmori.
"Najviše volim svoju fotelju u 23 ili 23,30 sati", kaže kroz smijeh.
Naglašava da jako voli prirodu i životinje, ali da, na njenu žalost, nema kućnog ljubimca.
"Ne mogu ga ostaviti samog, pa i da je ptičica, treba je nahraniti, a ako sam na putu, ko će to uraditi? Čitam i slušam muziku. Volim slušati srednjovjekovnu muziku. Kada kuham ručak radio mora biti upaljen. Volim slušati i sevdalinke. Meni je divno u kući", priča Papo.
Kaže da se odmara uz kućanske poslove.
"Meni je neobično kada neke žene koje nemaju toliko obaveza zovu žene da im očiste kuću. Sretna sam kada mogu kuću osvježiti. Volim i kuhati, a od jela najviše volim pitu. Niko je nije znao napraviti kao moja rahmetli majka. I moja sestra je fenomenalna kuharica, ali živi daleko, u Rumuniji. Kada sam igrala imala sam obavezu, opterećenje, da pazim šta jedem. Ne možete punog stomaka skakati po sceni. Išlo mi je na živce što nisam mogla jesti ono što sam željela. Sanjala sam miris hljeba iz pećnice ili pitu", priča Papo.
Naglašava da je naučila svoje tijelo da ima unutarnji sat.
"Tačno znam koliko imam kilograma. Smanjim količinu unosa hrane, ali ne i raznovrsnost. Pozitivni momenat baletne umjetnosti je to što vi između ostalog disciplinirate sebe kako jedete. Sada jedem sve što je lagano, obareno sa malo maslinovog ulja, ali jedem i hljeb i kolače. Ne volim dinstanu i prženu hranu, nego dalmatinsku kuhinju i meso iz supe", kaže Papo.
Lična karta
Datum i godina rođenja: 9. aprila 1958. godine u Sarajevu
Hobi: Kao dijete sam skupljala salvete, sada to nije moderno
Stručna sprema: Magistar umjetnosti baleta na Akademiji ruskog baleta "Vaganova" u Sankt Peterburgu. Nastavljam sa naukom, upisala sam doktorski, pa Bože zdravlja, vidjećemo
Bračno stanje: Udata
Karijera: Smatram se uspješnom i zadovoljna sam svim stvarima koje isplaniram i koje se obistine iako se ostvaruju uz probleme