ŽEPČE - U mjestu Željezno Polje na području opštine Žepče u klizištima potpuno je uništeno 100 kuća, a nekoliko stotina je oštećeno, urušeno ili je ugroženo klizištima.
Jedna od kuća koja je potpuno uništena jest porodična kuća Vahida Efendića.
U selu Balačići, jednom od 11 sela Željeznog Polja, ekipa Agencije FENA zatekla je Vahida i njegovu suprugu kako beznadežno sjede ispod mjesta gdje je nekada bila njihova trospratnica.
Na ruševinama života, kako kažu, malo čemu se nadaju. U ovoj prirodnoj katastrofi zemlja se otvorila i progutala sve što je, ovaj demobilisani borac, godinama gradio.
Njegova porodica bila je jedna od imućnijih u selu. Nabrajao je sve što mu je uništeno za doslovno tri minute i prava je sreća što su uspjeli da spasu živu glavu.
‘’Sada živimo kao psi. Svaku noć spavamo u drugoj kući. Dobili smo jednu kuću u kojoj plaćamo kiriju. Godinama smo pokušavali nešto stvoriti da lijepo živimo i onda jedne noći sve je u trenu nestalo‘’, kaže Vahid.
Na njegovoj imovini šteta je stopostotna. Izgubili su sve poljoprivredne mašine za obradu nekoliko dunuma zemlje, malinjake, a njegovoj supruzi uništena je otkupna stanica za mlijeko. Ispričao nam je da su seljani u tu stanicu donosili mlijeko namijenjeno za Zeničku industriju mlijeka.
Vahid kaže da je noć prije nego ih je posjetila ekipa Agencije FENA kuća koja se nalazi u blizini njihove napukla. Oni sve to bilježe da bi komisiji koja ih posjeti mogli podnijeti izvještaj šta je novo od pukotina.
‘’Bila je komisija ovdje, ali poslije toga niko nas ne obilazi. Kad sve izračunam imam oko 150.000 KM štete. Nismo ponijeli ni dokumente. Starija kćerka treba da upiše srednju školu i pripremili smo sve dokumente, ali i to je uništeno’’, priča Vahid.
Ogorčen je što pomoć ne ide uvijek u prave ruke i što se i u ovoj tuzi eksponiraju ljudi kojima kuće u nesreći nisu ni dotaknute, a kamoli srušene ali i zbog činjenice da mnogi koji su zaista ugroženi nisu mogli biti smješteni u prihvatne centre.
Pored njihove srušene kuće zatekli smo nekoliko žena koje su sjedile ispred kuće i pričale. Jedna od njih mlada je majka koja je sve vrijeme dok smo sjedili plakala. Nije mogla progovoriti, a njena rodbina kaže da nakon katastrofe koja ih je zadesila ona vrlo malo govori.
Sva tuga koja ih je zadesila nije ih pomela u ramazanskom postu. Spreme ponešto sebi za sehur i iftar, ali to nije kao kod svoje kuće.
Niže niz ulicu je i džamija ispred koje se igra nekoliko dječaka i djevojčica. U trenutku kad smo ih ugledali pomislili smo da ukoliko bi ovu sliku izdvojili iz svega oko njih moglo bi nam se za trenutak učiniti da je sve u najboljem redu.
Istina je, međutim, drugačija. U Željeznom Polju vrijeme je berbe malina i mještani kažu da je to jedini razlog zbog kojeg smo ih zatekli u selu jer noću se svi sklanjaju u niža sela, kod rodbine ili gdje mogu, a tada ostaje pustoš i tišina koja je onima koji ostaju najteža.
Srdačno su nas pozdravili na odlasku usprkos nesreći koja ih je zadesila. Ovi radišni ljudi koji su imali stoku, sijali poljoprivredne kulture i bili imućniji od mnogih koji žive od plaća, pitaju hoće li im se pomoći da ponovo počnu živjeti od svog rada.
