Mladi njemački režiser turskog porijekla Fatih Akin gostovao je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu pokazavši svoj novi film "Na rubu raja", koji govori o odnosu roditelja i djece, kao i o sukobu dvije različite civilizacije. Za ovo ostvarenje režiser je dobio nagradu za najbolji scenario u Kanu.
Takođe je zaslužan i za dobitnika glavne ovogodišnje nagrade u Sarajevu `Srce Sarajeva` za najbolji film `Čovjekov strah od Boga`, čiji je bio koproducent. Inače, publici je najpoznatiji po filmu `Glavom kroz zid`, koji se bavi turskim emigrantima u Njemačkoj i za koji je dobio prije dvije godine `Zlatnog medvjeda` u Berlinu. U razgovoru je otkrio zbog čega je snimio `Na ivici raja` i kako Branku Katić smatra velikom zvijezdom!
NN: Većina Vaših filmova se bavi temom turskih emigranata u Njemačkoj! Zašto birate takve teme?
AKIN: Zato što sam ja jedan od njih! Ja sam dijete turskih roditelja. Za mene to uvijek ima smisla, iako sam pravio filmove i o italijanskim herojima, kao i o njemačkim. Ljudi kao ja egzistiraju svuda po svijetu i to je normalno. Dijete sam globalizacije, moji su roditelji šezdesetih godina došli iz Turske u Njemačku, isključivo zbog novca.
NN: Vaši junaci u filmovima nisu optimistični! Svi imaju jednu dozu pesimizma u koju je obično uključeno i ubistvo! Zbog čega je to?
AKIN: Da budem iskren, nisam mislio da završavam filmove na pesimističan način, želim da moji filmovi imaju otvoren kraj. Ako bih završio pozitivno, to bi bila laž, ako bih završio veoma negativno, to bi takođe bila laž, tako da volim da film ima otvoren kraj koji je najbliži stvarnosti.
NN: Kako ste došli na ideju za novi film `Na ivici raja`?
AKIN: Mnoge su mi se stvari desile u isto vrijeme. To je kao mozaik, to nije kao jedan trenutak, želio sam da radim film o ženi, političkoj aktivistkinji, koja je željela da pobjegne. Imao sam prijatelje koji su imali takvo iskustvo, želio sam da napravim film o njima. Takođe sam želio da napravim film koji govori o odnosu oca i sina, jer sam postao otac i generacijskom konfliktu. Isto sam želio da uradim s majkom i kćerkom. Želio sam da uradim film o perspektivi ivice Evrope, Turske i njenom odnosu sa ostatkom Evrope. To se može vidjeti i u odnosu SAD i Meksika, taj granični sukob, to je simbol tog predjela. U isto vrijeme ja sam živio s tim, za vrijeme snimanja.
NN: Prije ovog filma snimili ste dokumentarac o muzičkoj sceni Istanbula `Prelazaći most: Zvuk Istanbula`! Zbog čega ste izabrali baš tu temu?
AKIN: To je emocionalni jezik, muzika je jedan jezik. Vjerujem u to i mislim da muzikom, umjetnošću, književnošću i filmom možeš promjeniti svijet. Rokenrol je promijenio svijet u šezdesetim, kao i hip-hop u devedesetim. Muzika je vrlo moćno oružje koje mijenja mišljenje i svijet.
NN: U jednom Vašem filmu `U julu` igra i srbijanska glumica Branka Katić! Kako je došlo do te saradnje?
AKIN: To je bio drugi moj film i ona je za mene bila zvijezda, kao što je za neke bio Pol Njumen. Nju sam znao samo iz filmova. Išao sam da je gledam u filmu Emira Kusturice `Crna mačka, bijeli mačor`. Onda sam pitao ljude gdje bih mogao da je upoznam i to je bio prvi put da sam izabrao nekoga, jer sam ga vidio na filmu. To je bila prva zvijezda koju sam htio u filmu.
NN: Koliko su nagrade dobijene u Kanu i Berlinu uticale na Vaš rad?
AKIN: Mnogo su uticale, dobio sam mnogo više pažnje za svoje filmove. Nemam velike zvijezde u svojim filmovima, kao ni velike marketinške kampanje za njih, tako da trebam nagrade da bih ljude zainteresovao za svoje filmove. To je pozitivna stvar i nadam se da će se to nastaviti. Ja ne mogu privlačiti pažnju ako nije tako, jer radim male i egzotične filmove u kojima ne glumi Bred Pit.
Do `Zlatnog medvjeda` `Glavom kroz zid`
Fatih Akin je s filmom `Glavom kroz zid` `Zlatnog medvjeda` donio Njemačkoj poslije 22 godine. Zanimljivo je kako je film prvo bio odbijen, pa potom prihvaćen za učestvovanje na `Berlinaleu`.
Fatih se rodio u Hamburgu, u turskoj porodici, a cijelu ideju za film podstakao je istinit događaj kada ga je njegova prijateljica Turkinja zamolila da je oženi kako bi pobjegla konzervativnoj porodici, ali on je odbio. Svjestan i ponosan na svoje porijeklo, rekao je da je snimio ovaj film kako bi pokazao Turcima da je sve što imaju lijepo i vrijedno.
Studirao je u Hamburgu. Filmski debi bio je kratki film `Sensin - Du bist es!` 1995, za koji je napisao i scenario, a dobio je nagradu publike na hamburškom festivalu kratkog filma.
Njegov drugi kratki film `Getuerkt` osvojio je nekoliko međunarodnih nagrada, a zatim slijede dugometražni filmovi koji redom osvajaju priznanja. Prvi film `Kurz und schmerzlos` dobija devet nagrada, među njima i prestižnog `Bronzanog leoparda` u Lokarnu i nagradu za najboljeg mladog režisera na `Bavarian Film Award`. Slijedili su filmovi: `Im Juli` u kojem je glumila Branka Katić, a zatim `Solino`. U međuvremenu, potpisuje `Denk ich an Deutschland - Wir haben vergessen zur