"Čujte Srbi, čuvajte se sebe" je politički testament Rodolfa Arčibalda Rajsa, koji je rođen 8. avgusta 1875. godine u Badenu. Bio je profesor Univerziteta u Lozani, doktor prava i hemije, kriminolog i publicista.
Dokument je napisan 1928. godine, a objavljen je poslije njegove smrti.
U Srbiju je došao u avgustu 1914. godine, u toku Prvog svjetskog rata, na poziv srpske vlade kao neutralni posmatrač i ratni dopisnik i da sprovede anketu o mađarskim, njemačkim i bugarskim zvjerstvima u Srbiji tokom spomenutog rata. Zavolio je Srbiju i postao veliki prijatelj srpskog naroda.
Bio sam s vama kada ste bili u nevolji. Delio sam s vama te patnje i, da bih to mogao, žrtvovao sam sjajan život i veoma lepu karijeru koja je mnogo obećavala. Zavoleo sam vas jer sam na delu video vaše ljude iz naroda u bitkama i presudnim trenucima, kada se prepoznaje istinski karakter neke nacije. Zavoleo sam vas i zbog žrtava koje sam radi vas podneo, jer za ljude i stvari se utoliko jače vezujemo ukoliko nas to vezivanje košta žrtvovanja.
MANE:
Video sam vam, međutim, i mane, mane koje su se užasno iskazale posle rata. Neke vaše mane će, ako ih ne otklonite, biti pogubne po vašu naciju. Ne bih vam bio prijatelj ako ne bih povikao "čuvajte se" i ako vam ne bih, uz vrline koje su istinski i lepe, ukazao, kao u ogledalu, na vaše loše strane. Neću skriti od vas ništa bitno od onoga što sam video, jer pravi prijatelj nije onaj koji vam laska, već onaj koji vam kaže istinu, celu istinu.
Međutim, nećete imati to ogledalo u rukama dok sam ja u životu. Naći ćete ga u mojim spisima i činićete s njim što god budete hteli. Ili ćete ga pročitati, zamisliti se nad njegovim sadržajem i iz toga izvući korist, ili ćete ga, pak, prezreti, pa će onda ona istinska srpska duša, duša vaših hajduka i junaka ratova za oslobođenje nestati sa vaših prostora. To će biti poslednja usluga koju mogu da vam učinim.
U nabrajanju vaših vrlina neću morati da vam govorim o onome što vi nazivate "inteligencijom". Njome ću se pozabaviti tek u delovima posvećenim vašim manama. Srećom, naš narod ponajviše čine seljaci, a ne "inteligencija".
PROŠLOST:
Vaša nacija je imala veoma lepu prošlost, posle koje su usledili dugi nesrećni vekovi. Pošto ste osnovali veliko carstvo, koje je, sudeći po onome što je od njega ostalo, mnogo obećavalo i u svoje doba bilo napredno poput zapadnih carevina i kraljevina, pali ste pod prevlast Turaka, zatim i u njihovo ropstvo. Da biste izbegli to robovanje, mnogi od vas su napuštali zemlju i tražili utočište kod moćnih suseda, Austrougara, ali su samo menjali gospodara. Pod Turcima ste mnogo propatili. Bili ste raja. Crkve i manastire ste sklanjali pod zemlju ili u divlje planinske klance, daleko od puteva svojih gospodara. Otimali su vam decu i od njih stvarali janjičare. Od svoje sirotinje ste plaćali i dobar "desetak" ugnjetačima. Vaši rodoljubi nisu mogli da trpe taj nepodnošljivi jaram pa su potražili sklonište u šumama, u koje Turčin nije smeo da kroči. Bili su to vaši hajduci, duhovni oci onih koji su ostvarili povlačenje preko Albanije, Cer i Jadar, Kajmakčalan i Dobro polje. Terali su vas sa plodnih ravnica, njih je zaposedao Turčin, a vama ostavljao samo kamenito planinsko zemljište.
Ipak, uprkos svim tim nevoljama, veoma je malo vaših voljenih pokušalo da izbegne taj grozni položaj prihvatanjem muslimanske vere. Velika većina vaših predaka je, i pored dugotrajnih patnji, ostala odana staroj veri i nije htela da povije vrat pred okrutnim tuđinom. Guslari su opevali vašu minulu veličinu i tako bili vaša savest.
Ti dugi vekovi pod jarmom su u vašem narodu trajan pečat. Time je on stekao divne vrline, ali i velike mane, a sačuvao je i te vrline i te mane.
Pogledajmo najpre te vrline, imajući na umu da vam sad govorim o narodu uopšte, a ne o nekim slojevima vašeg stanovništva.
HRABROST:
Narod vam je hrabar i njegova hrabrost često seže do junaštva. Mogu to s pravom da kažem jer sam gledao vaše vojnike, a oni nisu bili ništa drugo do sam narod, u skoro svim bitkama velikog oslobodilačkog rata. Video sam i povlačenje preko Albanije, kada su vam se mnogi seljani i varošani nadmetali u junaštvu sa vojnicima, vojnicima koji su stigli na Krf tek kao ljudske senke i od kojih su mnogi na večnoj straži u morskim dubinama.
Video sam i vaše ranjenike u pokretnim bolnicama i na operacionim stolovima. Retko bi im se jauk, pa ni jecaj oteo iz usta, a često ih, naročito u početku rata, usled nedostatka narkotika nisu ni uspavljivali.
(Nastaviće se)