"Čujte Srbi, čuvajte se sebe" je politički testament Rodolfa Arčibalda Rajsa, koji je rođen 8. avgusta 1875. godine u Badenu. Bio je profesor Univerziteta u Lozani, doktor prava i hemije, kriminolog i publicista.
Dokumet je napisan 1928. godine, a objavljen je poslije njegove smrti.
U Srbiju je došao avgusta 1914. godine, u toku Prvog svjetskog rata, na poziv srpske vlade kao neutralni posmatrač i ratni dopisnik i da sprovede anketu o mađarskim, njemačkim i bugarskim zvjerstvima u Srbiji tokom pomenutog rata. Zavolio je Srbiju i postao veliki prijatelj srpskog naroda.
Inteligencija je postajala sve gordija i kod nje su se sve više gubila ona lepa svojstva vašeg naroda. Pre velikog rata je ipak čuvala neke obzire. Još nije bila zarazila omladinu, pa je čak i univerzitetska omladina, budući članovi "inteligencije", još bila rodoljubiva.
Mnogi mladi studenti su u vreme Čelopeka stupali u čete Babunskog i drugih. Moralni nivo inteligencije je, međutim, sve više opadao. Zato je najpreča briga inteligencije, kada je buknuo veliki rat, bila da na sigurno smesti svoje pripadnike. Istina, ima i mnogo izuzetaka, ali oni koji su se izdavali za duhovne vođe nacije, po pravilu, nisu bili tamo gde im je mesto po ulozi koju su sebi pripisivali: na čelu naoružanog naroda, da budu prvi koji će se žrtvovati.
ROVOVI: Ako ne bi uspeli da izbegnu služenje u vojsci, kopali bi i rukama i nogama kako bi se sklonili u pozadinu ili bilo kakvu komisiju u inostranstvu. Mnogo, premnogo univerzitetlija, "intelektualaca" - često rezervnih oficira - bilo je u rovovima u Ženevi, Parizu, Londonu i drugim mestima. Zar Grolovi, Lazari Markovići, Belići, Radonjići, Bože Markovići itd. nisu shvatili da gube moralni ugled kod svakog čoveka poštena srca kome je poznato da njihovi vršnjaci istih godina, dok oni lagodno žive u Švajcarskoj, Francuskoj, Engleskoj, herojski umiru braneći otadžbinu na bojnom polju, na negostoljubivim planinama Makedonije i Albanije? Da bi se opravdali, govorili su da će njihova pamet biti potrebna Srbiji posle rata kako bi se obnovilo ono što rat bude uništio, pa da radi toga dobro čuvaju svoj život u skrovištu. Rđav izgovor. Ko je bio prevelika kukavica da ostane sa svojim narodom dok je u opasnosti i da se s njim žrtvuje ako bude potrebno, nema onog neophodnog uticaja u tom narodu kada opasnost prođe. Pravi narod dobro oseća da onaj koji ništa nije dao za otadžbinu nema nikakva prava na nju.
LOŠI PRIMERI: Mnogi imućni ljudi su sledili primer "inteligencije", ako ne radi sebe, ono bar radi sinova stasalih za pušku. Koliko je snažnih mladića pretrpavalo švajcarske, francuske i engleske univerzitete umesto da sa svojim ispisnicima budu u rovovima. Oni su činili buduću posleratnu "inteligenciju" koju je trebalo sačuvati za otadžbinu! Najčuveniji zabušant među tom budućom inteligencijom bio je Pašićev sin Rade. On je bio prava sramota za srpsku zemlju, a to je ostao i posle rata. Zar ne bi bilo mnogo lepše, čak i radi uspomene na oca da, umesto policijskog dosijea, sin najpoznatijeg srpskog državnika ima običnu kamenu ploču s natpisom: Rade Pašić, poginuo na bojnom polju?
Već sam rekao da je među intelektualcima bilo mnogobrojnih izuzetaka. Lično sam poznavao nekoliko članova univerziteta koji su ispunili svoju dužnost i to u potpunosti. Mnogi se nisu vratili. Lekari, koji su takođe intelektualci, često pravi, skoro listom su dali sve od sebe i smrt ih je znatno proredila. Oni su pružili lep primer. Gimnazijski profesori su isto tako imali mnogo svojih među borcima, srazmerno mnogo više nego oni koji su morali da daju najsjajniji primer: Univerzitet. Međutim, svi ti "intelektualci", advokati i sudije, na primer, koji su bili u redovima branilaca otadžbine, nisu se previše dičili pripadnošću "inteligenciji". Jednostavno, zvali su se rodoljubima. Naduvena "inteligencija" se tokom rata isticala kukavičlukom, a što je još gore, neki intelektualci su iskoristili nedaće svog naroda za lično bogaćenje. (Nastaviće se)