"Čujte Srbi, čuvajte se sebe" je politički testament Rodolfa Arčibalda Rajsa, koji je rođen 8. avgusta 1875. godine u Badenu. Bio je profesor Univerziteta u Lozani, doktor prava i hemije, kriminolog i publicista. Dokumet je napisan 1928. godine, a objavljen je poslije njegove smrti. U Srbiju je došao u avgustu 1914. godine, u toku Prvog svjetskog rata, na poziv srpske vlade kao neutralni posmatrač i ratni dopisnik i da sprovede anketu o mađarskim, njemačkim i bugarskim zvjerstvima u Srbiji tokom pomenutog rata. Zavolio je Srbiju i postao veliki prijatelj srpskog naroda.
Omladina
Evo, dragi moji srpski prijatelji, to je mala skica vaših političara kakve sam ih ja video otkako sam u vašoj zemlji. Ona nije potpuna, daleko od toga, ali ovo što sam rekao je dovoljno da shvatite ostalo. Uz "inteligenciju", političari su uzrok što vam je država u nimalo zadovoljavajućem stanju. Njihov primer deluje na narod. Stari, poštovani i čestiti običaji se sve više gube i ustupaju mesto pobesnelom samoljublju, razuzdanom snobizmu i sve većem nemoralu. Krajnje je vreme da se tome stane ukraj i da se pomete to đubre koje najpre ponižava vaš narod da bi ga zatim i uništilo. Ne dozvoljavajte više da vam političari-strančari smatraju otadžbinu kravom oko koje se cenjkaju poput Cigana. Izbacite sve te profitere i interese svoje zemlje poverite najmudrijim, najpoštenijim i državi najodanijim ljudima iz vaše nacije. Najzad, moraću da vam govorim i o onima koje je rđav primer vaše "inteligencije" i političara-strančara najžešće zarazio. Moraću da vam govorim i o omladini.
SLAVNI DANI:
Pričali su mi, a u to vreme su me uverile činjenice koje je istorija potvrdila, da je vaša omladina pre velikog rata bila veoma rodoljubiva. I tada se rado uključivala u borbe političkih stranaka, ali to je bilo mnogo manje radi stvaranja neke materijalne koristi nego iz želje za borbom i mladalačke ratobornosti, kod nekih čak i iz iskrenog ubeđenja. Ondašnjoj omladini je, ipak, otadžbina bila iznad svega, pa, kada bi se našla u opasnosti, prekinula bi sve rasprave i sjedinjena pridružila se braniocima zemlje. Upravo su kod te omladine našle na najdublji odjek one plemenite, ali u to vreme još, izgleda, neostvarljive ideje. Zato se i ideja o ujedinjenju sve braće u jednu slobodnu zemlju naročito negovala među mladima. Ideja o oslobađanju Južne Srbije od turskog jarma toliko je oduševila omladinu da su mladi seljaci, studenti, zanatlije itd. stupali u četničke redove da junački ginu od stostruko jačih turskih snaga. A kada je u jesen 1912. odjeknulo zvono na uzbunu i pozvalo naciju u krstaški rat protiv starog ugnjetavača, nije bilo mladića sposobnog za pušku koji se nije odazvao pozivu.
NAPAD:
Iako je smrt strašno kosila njene redove, omladina je bila presrećna jer je nazirala oslobođenje Makedonije, te drevne srpske zemlje. Nije imala vremena da se odmori posle te pobede. Poslednjih dana jula 1914. Austro- Ugarska je napala njenu zemlju, a iz toga je proizašao svetski rat, najstrašniji rat ikada viđen na Zemlji, koji je trajao četiri duge godine, tokom kojih je Srbija doživela sve - i najveću slavu, i najveće patnje. Suvišno je navoditi pojedinosti, znate ih. Bio sam verni pratilac vaše vojske sve vreme srpskog stradanja i video sam kako vaša tadašnja omladina umire. Oh, kako je ona znala da mre! Možda su me to njeno skoro mistično oduševljenje, njena bezgranična odanost i skoro božansko umiranje najviše vezali za vašu zemlju. Mislio sam i još i danas mislim, kad vidim koliko je današnja nacija koja je mogla da stvori toliko junaka nacija koja ne može da propadne. Jedino me ta pomisao i to sećanje ohrabre kada sam na ivici da izgubim nadu u vašu otadžbinu gledajući one političare profitere i vašu "savremenu" omladinu.
SAVREMENOST:
Baš je savremena vaša omladina kada se, tašta i prazna, šeta "korzoom" glavnoga grada ili kada se, poput crnca u delirijumu, trese i uvija u plesnim dvoranama, kada su vam mladići u odelima po poslednjoj modi, očiju skrivenih iza naočara po američki širokog ruba, a devojke, našminkane i namačkarene, u haljinama koje su skuplje što manje tkanine iziskuju, pokušavaju da održe ravnotežu na previsokim štapićima koje im zamenjuju potpetice na cipelama. Trotoar i čitava ulica pripada mladima i oni bez ikakvog stida guraju starog gospdoina koji je, možda, mnogo učinio za njihovu zemlju, siromaha koji nije umeo da izvuče korist kao drugi i koji žuri, žuri na posao kako bi mogao da donese nešto hrane gladnoj deci, ili invalida koji je žrtvovao nogu kako bi oni slobodno mogli da uživaju u životu. Oni preziru te "glupake" koji nisu umeli da izbegnu rat i koji, čak, nisu umeli da izvuku korist iz pobede. Oni žele da "žive svoj život", ali ne žele da se žrtvuju za druge. Šta im znači budućnost zemlje kad oni više neće biti tu?!
(Nastaviće se)