"Čujte Srbi, čuvajte se sebe" je politički testament Rodolfa Arčibalda Rajsa, koji je rođen 8. avgusta 1875. godine u Badenu. Bio je profesor Univerziteta u Lozani, doktor prava i hemije, kriminolog i publicista.
Dokument je napisan 1928. godine, a objavljen je poslije njegove smrti.
U Srbiju je došao avgusta 1914. godine, u toku Prvog svjetskog rata, na poziv srpske vlade kao neutralni posmatrač i ratni dopisnik i da sprovede anketu o mađarskim, njemačkim i bugarskim zvjerstvima u Srbiji tokom pomenutog rata. Zavolio je Srbiju i postao veliki prijatelj srpskog naroda.
Sudbina u vašim rukama
Vaši univerzitetski profesori ne čine ništa da bi primenili to po zemlju kobno stanje. Opet ste vi krivi, moji srpski prijatelji, što su oni koje ste izabrali da vam vaspitavaju studentsku omladinu tako nezainteresovani. U stvari, vi ne postavljate na ta počasna mesta u obrazovanju svoje najbolje snage, već i tu veliku ulogu ima stranačka politika "kumstvo", pojedinačni interesi nekih trenutnih moćnika. Istina je da na univerzitetu imate i ljude velike vrednosti, ali su velika većina mediokriteti koji su na ta mesta stigli zahvaljujući stranačkoj politici ili njenoj podršci. Njih, naravno, nimalo ne zanima moralna, pa čak ni naučna vrednost učenika. Oni sastavljaju i umnožavaju svoja predavanja, krčme ih i... vode stranačku politiku kako bi, na taj način, zaradili što više novca.
PROFESORI:
I sami ste krivi što ste ih na neki način naterali da krenu tim putem pošto ih plaćate tako malo da im je gotovo nemoguće da žive samo od profesorske plate ako imaju porodicu. Velika većina vaših univerzitetskih profesora nisu izabrali taj poziv podstaknuti zanimanjem za nauku, već da bi postali poslanici, kasnije ministri, ili, ako su lekari ili advokati, da bi mogli, kao "profesori", ispostavljati preterano visoke račune privatnoj klijenteli. Iz samilosti, ili zahvalnosti, a to osećanje vam je na čast, smatrali ste da vam je dužnost da na univerzitet dovedete sve one tobože izbegle ruske profesore, a oni su, vrlo često, obične varalice. Ako su ti ruski profesori i bili univerzitetski profesori u svojoj zemlji, onda su u tom poslu propali budući da je njihov obrazovni rad napravio Rusiju zemljom divljaka i ubica. I vi u takve ruke stavljate obrazovanje onih koji bi vam morali biti cvet omladine?! Sa profesorima koje vam je izabrala stranačka politika i kumstvo i tim ruskim profesorima, stvorili ste kolegijum takozvanih vaspitača, čiji su članovi užasno ljubomorni jedni na druge i kojima je poslednja briga dobro ove zemlje. Ti profesori guše svaku izrazitiju individualnost koja bi mogla da zaseni njihovu vlastitu osrednjost. Oni ubijaju, za svaki napredak, toliko potrebno nadmetanje. Uopšte se ne bave duhovnim potrebama svojih učenika. Njihovom krivicom univerzitet vam je postao apatriotski.
PAŽNJA:
Dopustili ste tako da umre duh vaše omladine! Dozvolili ste da se ona ugleda na sve one vaše skorojeviće, zabušante, zelenaše, ratne bogataše, sumnjive političare, zatrovane žudnjom za novcem. Vaša omladina je njihova žrtva. Obrazovana je po uzoru na njih. Dužnost vam je bla da je sačuvate od tog uzora, a vi to niste učinili. Pripazite da vas taj nemir jednog dana preskupo ne košta. Može vas koštati i zemlje, jer ova omladina se neće žrtvovati na oltaru otadžbine kad zazvoni na uzbunu, (a zazvoniće jednog dana) kao ona omladina koja je vodila oslobodilačke ratove. Današnja omladina će vam odlučno reći da nipošto ne želi da gine jer je to svojim očima videla kako oni koji su se žrtvovali, kod vas, u vašoj modernoj Srbiji, dobijaju samo nogom pozadi.
Otvoreno sam vam rekao šta sam video kod vas i šta je opasno po budućnost vaše zemlje. Nisam sve rekao, samo sam vam ukazao na ono najštetnije. Verujte mi da me je to često zabolelo i da sam tu opasnost možda više osetio nego vi. Zašto? Naprosto zato što volim vašu zemlju - a od nje ništa ne očekujem - idealističkije od vas i što sam joj žrtvovao sve što čovek može da žrtvuje. A, znate dobro, što se čovek više žrtvuje za nekoga ili nešto, to mu je privrženiji. S pravom ili ne, mislim da sam i ja zaslužan, makar i u najmanjoj mogućoj meri što je vaša nacija uspela da dosegne i ostvari san predaka: da okupi i ujedini srpske ili, ako više volite ovu reč, jugoslovenske zemlje. U presudnim trenucima sam jemčio za vas. Ne bih želeo da mi neko kaže da sam to činio za naciju koja to ne zaslužuje.
Međutim, da mi to neko ne bi mogao prigovoriti, dajte prednost svojim vrlinama i iščupajte iz tela one ružne bubuljice na koje sam vam ukazao na ovim stranicama, a njih ćete čitati tek posle moje smrti. Vi to možete da učinite. Telo vam je zdravo. Samo ga prlja površinska kožna bolest. Trljajte, snažno trljajte svoje telo i skinite tu ružnu prljavštinu koja ga nagrđuje i pogani.
Nemojte dozvoliti da vaša lepa duša propadne u tom đubretu koje se na njoj nataložilo, naročito posle rata. Nacija koja je, poput vaše, odolela vekovnom ropstvu, koja se povukla preko Albanije i koja je, izgnana iz svoje zemlje, ali ne i poražena, uspela da se vrati na svoja ognjišta kao pobednik - ne dopušta da je podjarmi šaka sebičnih i podmitljivih političara, gnusnih šićardžija, prezira dostojnih zabušanata i zločinskih profitera i zelenaša.
Uprkos svemu, ja verujem u budućnost vašeg naroda. Duh Kosova, Karađorđa, Kumanova i Kajmakčalana ponovo će se probuditi. Mora se, međutim, brzo probuditi, jer bez njega ćete možda ponovo doživeti vreme robovanja koje ni u čemu neće zaostajati za onim pretrpljenim koje su vaši stari pobedili žrtvovanjem i junaštvom. Sudbina vam je u vlastitim rukama: blistava budućnost ili ponovo ropstvo!(Kraj)